Nature Theater of Oklahoma pojavljuje se u posljednjem poglavlju Kafkina romana ‘Amerika’. I kad je, oduševljen jednako tim romanom kao i teatrom, redatelj Pavol Liska stigao na studij u Oklahomu, te spomenuto kazalište nije pronašao, morao ga je osnovati. Ostatak je već povijest, iako relativno kratka, u kojoj su Liska i grupica njegovih prijatelja s Dartmoutha, najmanjeg od Ivy League koledža, od praktički nepoznate grupe postali zvijezde njujorške novokazališne scene, koji s jednakim uspjehom rade fizički teatar imena Poetics: A Ballet Brut kao što i reproduciraju stotinu sati telefonskih razgovora upravo u predstavi ‘Nema šanse’.
Spomenute razgovore redatelj i trupa vodili su s rodbinom i prijateljima o banalnim i nešto manje banalnim stvarima, a Kelly Copper, Liskina supruga i koautorica projekta srezala je razgovore na nešto kraće trajanje, koje j
se čak i s kraćenjem u originalnoj verziji igrala jedanest sati, da bi na kraju napravili i kraću, četverosatnu verziju. Cilj im je bio obnavljanje oralne tradicije, kojoj se vraćaju kako bi izbjegli mrtvački klasični teatar koji se dramskog predloška drži kao pijan plota, tako da njihov predložak, ili bi u ovom slučaju možda bilo bolje reći audio-zapis predstave, namjerno nije napravljen na papiru, već izvođači putem iPoda uživo dobivaju tekst koji moraju ponavljati na sceni, provlačeći ga kroz različite izvedbene kodove.
Sve to još je zapakirano i u originalno američku izvedbenu formu, tzv. dinner theatre, koji izgleda tako da je kazališna predstava zapravo dio događanja koje uključuje večeru i zabavu – tj. izvedbu, a često je upravo ovaj izvođački dio u drugom planu, te uključuje amaterske izvođače.
Nature Theater of Oklahoma svoje kazalište naziva melodramskim, a Liska i Copper od glumaca zahtijevaju da se u ‘Nema šanse’ koriste ludičkim akcentima, prenaglašenošću reakcija, pantomimom, plesnom ritmizacijom, te time stil predstave postaje pretjeran i često namjerno blesav.
Njihov rad usmjeren je k otkrivanju nekog novog teatra u kojem publika ima osjećaj da sve ono što su vidjeli mogu i sami proizvesti, te da se kao umjetnici ne postavljaju prema svojoj publici patronizirajuće, a sve s nadom da, kako sami kažu (referirajući se na Cagea koji je je izjavio da je umjetnost svuda, samo gledanje prestaje s vremena na vrijeme): ‘Nema šanse’ naštima naše uši tako da čujemo kozmički žamor, šum teatra koji se odvija svuda oko nas.