V.- Nightmares je koreografski projekt čija realizacija pokriva čitavu godinu, počevši od zime 2006. do jeseni 2007. godine. U svakom godišnjem dobu pojavljuje se djelo nezavisno od ostalih, a u kojemu se koristi jedan od četiri Vivaldijeva koncerta za violinu Četiri godišnja doba. Svaka koreografija (Fluid Mechanics za proljeće, TAN za ljeto, Moss & Mould za jesen i ICE za zimu) okuplja istu grupu umjetnika: koreografa, četiri izvođača, scenografa i oblikovatelja svjetla. U nekima od njih svoj doprinos daje i tekstopisac.
Poput trajnog slikovnog nasljeđa, metamorfoza Vivaldijevih violinskih koncerata Četiri godišnja doba u tmurnu Vanitas, noćnu moru u četiri varijacije, naginje nas na razmišljanje o protjecanju vremena i prisutnosti smrti. Van svih religija i suštinski suprotnih psiholoških portreta, nova produkcija Thierrya Smithsa njeguje sva sredstva kojima tijelo raspolaže na pozornici, a kojima je sposobno prenijeti svu dvosmislenost naših vrhunaca i naših boli.
Slijedeći ovu ideju, Thierry Smiths istražuje sposobnost umjetničkog kolektiva da preobrazi četiri plesača u izvođače koji su sposobni nositi se sa pokretnom scenografijom Petera Maschkea, u tumačitelje originalnih tekstova Petera Verhelsta i Caroline Lamarche, u besramne video amatere koji slijede upute Jacquesa Andréa, u nosioce svjetla Thomasa Benija, i konačno u posrednike proizvodnje zvuka Maximea Bodsona.
[youtube:http://youtube.com/watch?v=dAuFLy7LYcw&feature=related]
Ove preobrazbe, naglašene kostimima Oliviera Bériota, vode ka poetici tijela i prostora koja rađa propitivanje žive umjetnosti, u kojoj kompozicija također ispituje krhkost kreacije, plesača te navike i očekivanja gledatelja.
Ova barokna odstupanja od kružnog kretanja, obrati i otkrivanja, zrcale se u zvučnim metamorfozama Vivaldijevog remek-djela i hrane se onim tvarima koje su povezane sa svakim godišnjim dobom na pozornici: tekućinama u proljeće, vatrom ljeti, organskom tvari u jesen i ledom zimi.
Noćna mora pleše posvuda i razotkriva proturječje koje povezuje radost na vrhuncu i morbidnost sa dvostrukim žarištima kulture i prirode, ljudi i svijeta. Dojmljiva obilježja toga su varijacije nagosti u svim njenim oblicima - katkad povezane sa žudnjom, katkad sa bolešću, osvojenim posmrtnim ostacima ili čak mrtvačkom ukočenosti. Svaki vrhunac- seksualni, solarni, predatorski ili morbidni-odaje svoju suprotnost sukladnu sa godišnjim dobom: biološko zagađenje, zračenje, snagu nasilja ili sterilizirajuću moć svijeta da se nosi sa smrću. Neki bi u tome mogli načas spaziti primamljive naznake godišnjih doba koja upravljaju našim životnim vijekom: proljeće korporealnog fetišizma u zatvoru pogleda; ljeto fasciniranosti dehumanizacijom; jesen poremećivanja društvenih odnosa; te zimu sterilizacije svijeta.
Točke nedogleda ovih perspektiva prisutne su u općoj estetici baroka kojima Četiri godišnja doba daju povoda propitivanjem problematičnog estetskog nasljeđa i sabiranjem oprečnih oblika. Tako su boje i materijali proljeća uglavnom ˝pop˝, prije nego kliznu u ˝modernističko˝ ljeto koje zagovara poništavanje individualnosti; mahniti barok jeseni relativizira različita viđenja čovječanstva; dok se zima drži nasilnog ekspresionizma kontrasta toplo - hladno u jasnoj računici života i smrti.