Čovjek hoda pustinjom. Promatra insekte, slika ih i skuplja. Zaustavivši se kako bi se
odmorio, prilazi mu troje ljudi koji mu nude da prespava kod njih u selu. Prihvativši poziv,
odvode ga u jamu u kojoj živi njegov domaćin. Čovjek se spušta niz uže. Dočekuje ga
žena koja mu nudi hranu i krevet. Tijekom noći, žena izlazi i mete pijesak koji se skupio
ispred jame. U ranu zoru, uže je nestalo i čovjek shvaća da je postao zarobljenik žene i
sela...
Odnos pojedinca i društva jest ono što zanima japanskog autora Kobo Abea. No, to vjerojatno ne bi bilo ništa posebno impresivno da upravo tog Kobo Abea New York Times nije proglasio jednim od najutjecajnijih autora 20. stoljeća, a usporedbe su se kretale tamo negdje od Becketta pa do Sartrea. A ako vam niti to nije dovoljno, možda je u redu napomenuti da je scenografkinja Chelsea Warren, kojoj nisu nepoznati Metropolitan Opera, Lincoln Centar itd., a da se za glazbu pobrinuo cijenjeni koreanski skladatelj Yonguk Cho.
A ako ste ipak jedni od onih kojima ni to mnogo ne znači, barem možete biti privučeni činjenicom da vidite kako su se u svemu tome snašli hrvatski plesači i glumci.
Predstavu je režirala koreanska redateljica Seon-Kyong Yim, a projekt je podržan i od strane Ministarstva kulture, Gradskog ureda za obrazovanje te Grada Pariza.