Prostor se u ovom slučaju definira kao univerzalan, prazan, u kojeg se upisuje značenje pred gledateljem te se uspostavlja činom izvođenja. Djeli se na unutarnji prostor subjekta, granice između unutarnjeg i vanjskog prostora – opna tijela koja se omeđuje i održava pomoću tankih linija te vanjski prostor koji se oblikuje dalje od granice tijela samom izvedbom.
Tijelo je subjekt u prostoru. Ono je iskaz pod pritiskom fizičkog izraza kojeg realnost opstanka u zraku pomoću tankih linija rekvizita uvijek vraća u zajednički prostor izvedbe. Granica tijela i linija potpornja tokom cijele izvedbe konstruiraju, mijenjaju i dekonstruiraju prostore i sadržaje. Trag koji ostaje po završetku performansa prolaskom kroz prozirne niti flaksa opominje na odgovornost vlastitih akcijama.
Tanka linija se gradi oko inovativnog zračnog rekvizita koji se zove ribički najlon ili flaks. Radi se o vlastitom izumu pomoću kojeg se tijelo održava u zraku vlastitim na-porima. Sastoji se od mnogih tankih, plastičnih, prozirnih linija jednake duljine. Tanke linije se urezuju u tijelo te ga potiću na kretanje. U ovom procesu nema mjesta odmo-ra. Postoji samo surova realnost, bol i želje za promjenom.
Istraživački se odnosi spram umjetnika koji zajednički grade rad svako kroz svoje afinitete i karakter kako bi stvorili jedinstveno djelo. Tijelo, glas, zvuk, svijetlo, projekcija i kostim isprepliću sloj po sloj materiju performativnog čina. Uzajamnošću reakcija gdje se ne zna tko koga pokreće, se istovremeno gradi dramaturgija djela autorefleksijom umjetnika i tehnologije.