U suradnji s dramaturgom Goranom Ferčecom, koreograf i izvođač prihvaća izazov susreta između vlastitog fizičkog tijela i monumentalnog oratorija s gotovo trosatnim trajanjem. Izazovni dijalog koji se na pozornici stvara neuobičajene je ljepote: između osobe 21. stoljeća i vrhunca protestantske sakralne glazbe; između napetog tijela i kanonskog pogrebnog rituala; te između pojedinca i civilizacije.
Kroz osobne narative i metafizička razmatranja koja su pratila teško pojmljive i mučne gubitke u Ferlinovoj obitelji, predstava produbljuje teme smrti, patnje, iskušenja, tjelesnosti, odnosa pojedinca i društva, izdaje i oprosta. Širokim simboličkim korpusom koje ovi narativi uspostavljaju briše se granica između vjerojatnog i nemogućeg, racionalnog i intuitivnog, izmišljenog i stvarnog. Oni su bijeg od banalnosti smrti i ograničenosti života, mali uvidi u onostrano; male pasije i iskušenja običnih ljudi. Pojedinačne narativne linije povezane su ne samo motivom smrti, već i metafizičkim trenutkom u priči koji proizlazi iz želje da se pasija, iskušenje, pa čak i smrt vidi s nekog cjelovitijeg stajališta, a ne samo kroz prizmu egzistencijalnog materijalističkog straha od neizbježnog.
