Predstava rezimira suštinu Ashbeeinih tamnih i ženstvenih predstava te je zamišljena kao intenzivan sažetak njezina tri prethodna rada: Nepovezan (2014), Kad se led otopi, hoćemo li piti vodu? (2016.) i Naliti (2016.). Istraživanje je ispitivalo teme kao što su zauzimanje prostora/vremena/pažnje u onome što je postalo katarzični solo za Areli Moran temeljen na repeticiji i upornosti.
Ashbee koristi jednostavne slike koje omogućuju izvedbi da rezonira s gledateljima. Izvedbu prati originalna kompozicija za električne orgulje Jean-Francoisa Blouina koja je istovremeno uznemirujuća i snažna. Ashbee suprotstavlja mučni zvuk električnih orgulja i spori, senzualni pokreti koji eskalira u vlastitu žestinu, a samouvjereno, divno i iskreno izvodi Areli Moran.