Žene su loši vozači. Muškarci imaju bolji osjećaj za prostornu orijentaciju i bolje razvijenu finu motoriku. Ženama multitasking ne predstavlja nikakav problem, dok muškarci ne mogu raditi dvije stvari istovremeno. Muškarci se pretvore u malu djecu kada su bolesni. Žene su histerične. Pravi muškarci nikada ne plaču.Stereotipi. Ili? Kada govorimo o različitosti muškaraca i žena, neminovno se nalazimo opterećeni ovim stereotipima. Ako ih ignoriramo, nemamo smisla za humor. Ako ih shvaćamo ozbiljno, tradicionalisti smo krutih stavova. Ako se borimo protiv njih, agresivne smo feministkinje. Zapravo, nema pravog pristupa, osim konstantno postavljati pitanja: Jesmo li biološki ili društveno uvjetovani? Zašto se neka ponašanja smatraju primjerenim za muškarce, ali ekscesnim za žene? Zašto se skup određenih karakternih osobina pogrdno definira kroz rodne termine? Da li je legitimacija žene moguća isključivo kroz muški glas (pa makar i u otporu prema njemu)? Koliko smo spremni poštivati tuđu Drugost?
Ovima, kao i nizom drugih pitanja, autorski tim pozabavit će se kroz proces proba, dovodeći u stalnu neravnotežu jednu glumicu, jednu plesačicu i jednog plesača. Dvije žene, jedan muškarac. Jedna glumica, dvoje plesača. Troje izvođača. Svi troje na zajedničkoj liniji.
Autorica koncepta i koreografkinja je Zrinka Lukčec Kiko, a izvođači su Katarina Arbanas, Maja Drobac, i Sven Copony.
