Maja Drobac kao autorica i izvođačica postavlja svoje tijelo, pokret, zabilježene misli, intervjue, slike, predmete i odjeću, ne bi li prizvala sjećanja na period kada je u Indiji proučavala kulturu Devadasi svećenica koje su kao čuvarice tradicije bharatanatjama utjelovljavale učenje tog plesa i glazbe.
Da li je moguće s vremenske distance približiti nekome zajedničku prošlost koja je za većinu sudionika ovog istraživanja izgubljena, ili nikada nije niti bila poznata? U potrazi za sjećanjem stalno se isprepliću, susreću, dopunjavaju, ali i razilaze dualnosti zapadne i istočne kulture, tradicije i suvremenosti, klasičnog i subverzivnog. Time se gradi predstava gdje izvedba potiče sjećanje, a sjećanje postaje izvedba.
Predstava je dio jedinstvenog diplomskog rada na studiju Antropologije te studiju Etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.