Jesmo li u stanju stvoriti bolji svijet od postojećega ili će i taj novi svijet biti opterećen starim odnosima i vrijednostima, odnosima prema drugome, prema okolišu, prema prirodnim resursima, prema drugim vrstama? Jesmo li civilizacijski dorasli izazovima skladne koegzistencije ili su nadmetanje, podčinjavanje, iskorištavanje uobičajeni principi kojima se vodimo i kojih se ne želimo odreći? Mora li svijet biti podređen zgrtanju kapitala i perpetuiranju neravnopravnosti? Možemo li izbjeći ponavljanje svega što nas i dovodi u situaciju da razmišljamo o traženju izlaza ili spasa na nekom drugom mjestu?
Autorice i izvođačice u izmaštanome univerzumu obrću vizuru, izjednačujući korisno i beskorisno, vrijedno i nevrijedno, učinkovito i neučinkovito, funkcionalno i nefunkcionalno, logično i nelogično pridaju svim stvarima i pojavama jednaku važnost, nalazeći u njima novu svrhu i gradeći drukčiji sustav vrijednosti. Zakonitosti mogućega svijeta prokazuju nelogičnost i apsurdnost postojećega. Na izvedbenoj razini to se postiže manipulacijom objekata, njihovim pozicioniranjem u prostoru i konstelacijama te transformacijama scene koje proizlaze iz nove funkcionalnosti objekata i sučeljavanja njihovih uporabnih konteksta. U pomaknutom poretku mijenja se i odnos izvođačica koje pokret strukturiraju također s obzirom na opreku funkcionalnoga i nefunkcionalnoga. Scenske situacije prije svega pružaju pogled u drukčiju a moguću stvarnost, ne nudeći konačne odgovore ni zaključke, no iz njihove je začudnosti i kolizija čitljiva i suptilna kritika današnjeg društva.