Ako je svako putovanje iskorak u nepoznato, onda je i svaki povratak želja da osjetimo sigurnost svakodnevnih rituala. No u kojem trenutku rituali postaju zamor rutine, a iskoraci u nepoznato samo nezaustavljiva želja za nečim drukčijim, za promjenom, za nekim udaljenim nedohvatnim ciljem? Poigravajući se motivima putovanja, potrage, potrebe, predstava propituje koliko smo spremni prihvatiti da se promjena koju želimo možda ne odnosi na nešto vanjsko i daleko, nego da smo samo propustili vidjeti to što je u nama. Jednako kao što drugi katkad ne vide nas, nego sliku koju namjerno odašiljemo. Ta slika zna prevariti i nas same, ona je očekivanje koje nas tjera naprijed, usmjerava nas prema novim iskustvima i poticajima, no istodobno zamagljuje razloge zbog kojih se krećemo prema nečem drukčijem i uzbudljivom. Ako je razlog promjena sama po sebi, nećemo otkriti kamo bismo zapravo trebali stići. Ako je razlog to da nismo prepoznali promjenu, a ona se već dogodila, nećemo znati ni odakle smo krenuli.
Možda nam se na trenutke učini da sa sigurnošću znamo kamo nas žudnja vodi i što nas tamo čeka. Tad najviše osjećamo nemir ptica.