Iako su njegove romane obožavali Friedrich Nietzsche, Hermann Hesse i Thomas Mann, lik i djelo austrijskog pisca, slikara i pedagoga Adalberta Stiftera (1805 – 1868) nisu pretjerano slavni van njemačkog govornog područja. Dapače, čak i u domovini, Stifterova djela nailazila su i nailze na podjeljenu recepciju, pa dok ga jedni nazivaju genijem, drugi tvrde da se zanima samo za 'bube i cvijeće'. Kritika je podjeljena i oko stilskih određenja Stifterova djela, ga jedni vežu uz biremajer, a drugi tvrde da pripada romantizmu. U potonje se ubraja i slavni njemački skladatelj i redatelj, Heiner Goebbels, koji je upravo Stifteru i njegovim 'stvarima' odlučio posvetiti jedan od svojih najambicioznijih projekata.
Naime, Goebbels koji već godinama istražuje prostor između dramskog kazališta i opere, inspiriran Stifterovim djelima odlučio je postaviti kompoziciju za pet klavira bez klavirista, komad bez glumaca, izvedbu bez izvođača, koja u protagoniste pretvara stvari koje u kazalištu često uzimamo zdravo-za-gotovo: rasvjetu, slike, žamor, zvuke, glasove, izmaglicu, vodu i led… Kako je zapisao kritičar londonskog Independenta: Koga je briga u koji to žanr spada kad je – genijalno!
[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=eYklb0OUXvQ]
Kako sam kaže: Stifter pokazuje da ima slikarsko oko za detalje, a potanki opisi iz prirodoslovlja, zbog kojih radnja naizgled stagnira, u zapravo demonstriraju njegovo poštovanje spram tvari: ti odlomci primoravaju čitatelja da uspori i postane svjestan svakog detalja – tko želi doprijeti do teksta u svojoj se potrazi najprije mora probiti kroz gustu šumu. Stvari i materija pripovijedaju vlastitu priču, a likovi su često tek umetnuti u tkanje i ni u kojem slučaju ne vladaju pripovijestima čiji su subjekti. Na suvremene i radikalne aspekte Stifterovih djela upućuje namjerno usporavanje i ritualizirano ponavljanje, koji su od posebne važnosti za današnjega čitatelja.
[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=1VV-mcuf-P8]
No, Goebbels ne bi bio Goebbels da se zaustavio tek na orkestraciji impresivnog scenskog mehanizma. Naime, kako je o Stifterovom radu zapisao Thoman Mann: 'iza tihe, nutrini okrenute preciznosti njegovih opisa Prirode, krije se osobita sklonost pretjeranom, elementarnom i katastrofičnom, patologiji'.
Suvremenu patologiju koja se pak krije iza stvari, Goebbels dočarava citatima: 'Ledene priče' iz Stifterove 'Mapa moga djeda', ulomcima Bachovog 'Talijanskog koncerta' (BWV 971), potom djelovima intervjua Claude Levi Straussa sa Jaquesom Chancelom, ulomcima iz 'Nova Express – Tower Open Fire' Williama S. Burroughsa koje čita sam autor, djelovima jednog televizijskog intervjua crnačkog vođe Malcoma X, tradicionalnim grčkim napjevima tzv. kalimérismama, te karuabu napjevima s Papue Nove Gvineje...
Iako poznat po burnoj ljevičarskoj mladosti u tandemu s Joschkom Fischerom, Goebbels odlučno tvrdi da se u ovako kompleksnoj kombinaciji citata koja čini 'Stifterove stvari' ne krije ekplicitna politička poruka, već da je predstava kao i sva druga njegova djela, politična koliko i on sam.
'Stifterove stvari' nastale su u 2007. produkciji Théâtre Vidy iz Lausanne s kojim Goebbels redovito surađuje, a godinu dana kasnije gostovale su na 42. BITEF-u te tamo odlukom žirija u sastavu Hans-Thies Lehmann (predsjednik), Mia David, Marija Karaklajić, Constanza Macras i Katarina Pejović osvojile Grand Prix 'Mira Trajlović'.