Pál Frenák rođen je u Budimpešti 1957. Činjenica da su mu roditelji bili gluhonijemi presudna za njegov daljnji razvoj. Njegov prvotni način izražavanja bio je jezik znakova, što ga je učinilo posebno osjetljivim na izraze lica, geste i uporabu tijela pri prenošenju ideja.
U potrazi za novim iskustvima, polovicom 1980-tih odselio se u Pariz, gdje je surađivao s nekolicinom renomiranih autoriteta s područja klasičnog baleta, te studirao plesne tehnike Cunninghama i Limona.
1989. osnovao je u Parizu Compagnie Pál Frenák, ali nikad nije okrenuo leđa mađarskoj plesnoj sceni. Od 1990. redovito posjećuje Mađarsku u kojoj lokalne umjetnike podučava tamo manje poznatim plesnim tehnikama.
1999. Compagnie Pál Frenák - koja je u tom trenutku u Francuskoj već postojala deset godina - postala je mađarsko-francuska trupa sa sjedištima i u Parizu i u Budimpešti.
Osim što se bavi vlastitim kreativnim koreografskim radom, Frenák redovito vodi profesionalne radionice, organizira besplatne plesne izvedbe kojima se školsku djecu uvodi u plesnu umjetnost, te sudjeluje u susretima s publikom, naglašavajući važnost kontinuiranog dijaloga s gledateljima, kao i s drugim umjetničkim granama.
Pál Frenák dobitnik je brojnih mađarskih i međunarodnih nagrada za svoj rad: 1998. osvojio je koreografsku nagradu Francuskog ministarsva vanjski poslova Villa Kujoyama, 2000. godine nagradu Veszprém Dancefestivala za predstavu 'Tricks & Tracks', 2002. Harangozó nagradu, a 2006. i Viteški križ Republike Mađarske. Dvostruki je dobitnik nagrade Rudolf Lábán (2006. za 'Fiúk/Boys', te 2008. za 'Instinct'), a 2007. dobio je i nagradu Zoltán Imre.
Frenakov Mennono predstava je koja se naslanja na umjetnost Butho pokreta. Neprestano stapajući ples i arhitekturu, te koristeći umjetničku plastiku kao izvor inspiracije, Frenák kreira apstraktne, organske jezike, kao da reagira na antropometriju Yvesa Kleina i 'Blue Balls' Sama Francisa.
Geste se odmataju na gotovo neshvatljiv način, projecirajući jedna na drugu značenja plesačevih izraza lica i znakovnog jezika gluhonijemih. Snaga privlačnosti koju emanira plavi ambijent i tkanje koje ga okružuje, postaju ekstenzija samog plesačeva bića i tako mu daju snagu da prihvati ograničeni plašt vlastitog tijela.
[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=zG2scAGE2vE]