Naslovnica > VIJESTI > DRAMA > Dramska ostavština Güntera Grassa

Dramska ostavština Güntera Grassa

Najpoznatiji postratni njemački romanopisac, nobelovac Günter Grass, preminuo je u 87. godini. Na književnu se scenu probio romanom 'Limeni bubanj' 1959. godine, a evo što nam je ostavio od drama...
Share on facebook
Share on twitter

Kad je Günter Grass 1965. nagrađen Büchnerovom nagradom, dodijeljena mu je za poeziju i prozu. Premda je do tad već napisao pet od sedam cjelovečernjih drama i sve četiri jednočinke, žiri ove književne nagrade očito nije prepoznao vrijednost i njegovih drugih djela.

Njegove drame u tom periodu nisu bile pretjerano popularne u kazalištima, a situacija se i neće previše promijeniti.

Grass je svoje drame pisao u dvije faze - između 1954. i 1958. godine, te između 1963. i 1968. Prvu fazu generalno opisuju apsurdne ili poetične drame, a drugu fazu političke. Prijelaz između te dvije faze obilježava romanom Limeni bubanj iz 1959.

Premda Grass nikad nije komentirao estetiku svojih dramskih djela, ipak se da naslutiti niz dramaturških postupaka koje je, možda i nesvjesno, najavio kratkim skečom Rocking Back and Forth 1954. koji nosi podnaslov Uvod u kazalište (A Prologue in the Theatre). Neprestanim korištenjem riječi ‘pleasant’ (ugodan) u različitim kontekstima, s ironijom i bez nje, Grass je najavio ‘jezične igre’ koje će kasnije redovno koristiti u dramama.

Ovaj dio Grassova stvaralaštva pozicionira ga u okvir institucija zapadnonjemačkog kazališta gdje su financijske potpore sve do pada Berlinskog zida 1989. bile izdašne i obilne. Jasno je da su složena scenografija i kompleksni efekti u njegovim ranim dramama bili namijenjeni bogatom kazališnom sustavu.

Ipak, Grass nije uvrstio Rocking Back and Forth u svoju opus djela za kazalište, Theaterspiele 1970. O razlozima se, doduše, može samo spekulirati, no pretpostavlja se da je to zato što ovo djelo otvara problem koji će se provlačiti kroz čitavo Grassovo dramsko stvaralaštvo - raskorak između intelektualne svrhe drame i njezine dramske provedbe, odnosno djela koje može zainteresirati čitatelje, ali ne mora gledatelje.

Njegova prva cjelovečernja drama Hochwasser (Potop, 1955) govori o katastrofalnoj poplavi koja prijeti glavnim likovima među kojima je i Noah. Grass će se i ubuduće ‘igrati riječima’, no ne na način na koji je to radio Eugène Ionesco u Ćelavoj pjevačici sažimajući jezik do apsurdnosti, već će istraživati mogućnosti imenovanja i učinak toga na likove i njihove međusobne odnose.

Grassova prva drama druge faze, Goldie Mouth (1963), predstavlja antijunaka Waltera Materna koji u talk showu odgovara na pitanja o svojoj prošlosti, posebno o vezi s Trećim Reichom. Matern postaje žrtva nekolicine ljudi koji ga pokušavaju javno poniziti, a forma talk showa omogućuje gotovo klasičan sukob između protagonista, kora i vođe kora. Drama je podijeljena u 22 scene koje bi zapravo mogle biti i jedan čin, no ovakva struktura omogućuje publici da promisli o onome što se dogodilo. I dok se u pozadini svega možda krije nemogućnost Njemačke da se pomiri s prošlošću, cijeli komad nalikuje staljinističkom suđenju. U konačnici se tematika može svesti na borbu čovjeka s osvetnički raspoloženom gomilom, i bez političkih konotacija.

Jedini veliki nacionalni i međunarodni uspjeh Grass je postigao s dramom Plebejci uvježbavaju ustanak (1965/6). Ona kontroverzu koju otpočetka nosi sa sobom vjerojatno nikad neće izgubiti obzirom da je jedan od glavnih likova, The Boss, zapravo jedna od najvažnijih figura modernog njemačkog kazališta - Bertolt Brecht. Radnja drame smještena je u Istočnoj Njemačkoj 17. lipnja 1953, dan kad je započeo takozvani Istočnonjemački ustanak, serija radničkih štrajkova, koji se još godinama kasnije u Njemačkoj obilježavao kao praznik.

Da je doista riječ o Brechtu, svjedoči činjenica da The Boss održava probe nedovršene adaptacije Coriolanusa, neki biografski podaci i citati iz Brechtove poezije. Grass je tvrdio da alegorijska pozadina drame prenosi fokus s osobnog napada na Brechta na širi problem uloge umjetnika u društvu i povijesti te da je drama samo primjer, a ne točan prikaz.

Predstavu Plebejci uvježbavaju ustanak imala je prilike pogledati i hrvatska publika u Teatru ITD u proljeće 1971. godine u režiji Georgija Para.

Općenito gledano, Grassove su drame slabo prihvaćene i kod kritičara i kod publike. Kad se sažmu, one su zanimljive, no na pozornici su dosadne i repetitivne, piše David Barnett u svojoj studiji o Grassu kao dramskom piscu. Manjak akcije, nejasne metafore (posebno u ranim dramama, primjerice kompleksna terminologija vezana uz kulinarstvo u Die bösen Köche/The Wicked Cooks) kao i duljina drama frustriraju publiku od prve produkcije do danas.

Premda je mijenjao teme i faze pisanja, Grass nije mijenjao dramaturgiju. Unatoč želji da se nametne kao politički komentator u kazalištu, u tome je bio uspješniji u proznim formama.

Nakon svoje posljednje drame, Max: The Play, Grass je 1979. najavio potpuno povlačenje iz kazališta jer je nezadovoljan razvojem događaja u njemačkom kazalištu. Posebno je kritizirao zapadnonjemački fenomen Regietheater (kazalište režije, u slobodnom prijevodu) u kojem je redatelj imao punu slobodu interpretacije djela.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI
PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite naš dnevni Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE
NAJNOVIJE