Login za korisnike

Žudnja (KMD)

Repertoarno iznenađenje dubrovačkog Kazališta Marina Držića…

***

Nakon, kako je u kritikama ostalo zabilježeno, fijaska Žudnje u režiji Boruta Šeparovića iz 2006. postavljene u HNK-u Zagreb – i KMD i Goran Golovko hvataju se u koštac s ovom kultnom autoricom.

Sarah Kane bila je britanska dramska spisateljica. Izdala je pet dramskih tekstova koji se bave temama iskupljivanja, ljubavi, seksualnosti, boli, mučenja – psihičkog i fizičkog, i smrti. Njezin karakteristični stil obilježen je poetskim intenzitetom, ogoljenošću jezika, te otvorenosti njezinih tekstova svim kazališnim formama.

Inicijalno pjesnikinja koja je ''shvatila kako kroz poeziju ne može u na pravi način izreći svoje misli'', privučena kazalištem jer ''kazalište nema sjećanja, što ga čini najegzistencijalnijom od svih umjetnosti''.

Umrla je 1999., u 28. godini života, objesivši se u bolnici u koju je bila dovedena zbog predoziranja lijekovima.

Isprva osporavana i vrijeđana, Sarah Kane u konačnici je uvrštena među najvažnije dramatičare s kraja 20.stoljeća.

Drama Žudnja je jednočinka izdana pod pseudonimom Marie Kelvedon. Praizvedena je 1998. u Travers Theatre-u u Edinburghu. Specifična je po stilskom odmaku od prijašnjih djela - koristi nelinearni poetski stil te bilježi izostanak nasilja na sceni (što je do tada bio svojevrstan autoričin potpis). Autorica ovdje ne nudi nikakav kontekst priči, didaskalije ili opis likova. Spol četiri lika (nazvanih C, M, B i A) se da odrediti tek iz same priče. Žudnja se bavi pitanjem boli u ljubavi, muško-ženskim odnosima, nasilju i emocionalnim teretima koje je Kane istraživala i u prijašnjim svojim tekstovima.

Što se tiče KMD-ove Žudnje, redatelj kaže: ''Sarah Kane pripadala je generaciji dramatičara koji su devedesetih godina minulog stoljeća označili svojevrsnu revoluciju, otvoreno progovorivši o nasilju i svijetu u kojemu živimo, a njezin komad Žudnja i danas izaziva prijepore među kritičarima u Europi i svijetu. Iako je autorica iza sebe ostavila svega pet dramskih djela o njima su napisane brojne knjige, studiji i osvrti, a do nas su stigla posredstvom njemačkih kazališta. Tim doslovnim uprizorenjima s puno scena krvi i krvoprolića autorica nije bila zadovoljna, smatrajući da se puno više može izraziti metaforom, kojom smo se i mi poslužili.''

No, što nas točno čeka u dubrovačkoj verziji Žudnje, ne znamo, jer službene najave na stranicama Kazališta Marin Držić nema.

 


Odgovori