Fado (lat. fatum, sudbina) je tradicionalna portugalska glazba rođena početkom 19. stoljeća u lisabonskim krčmama. Njezine teme isprva su obuhvaćale crtice iz boemskog života prostitutki, mornara, svirača i pjevača - ljubav, ljubomoru, strasti, ali i onaj tipični portugalski osjećaj čežnje po imenu saudade te svojevrsnu apatiju i pomirenost sa sudbinom koja se ogleda u samom nazivu te glazbe.
Prva glasovita fado pjevačica bila je Maria Severa Onofriana (1820 - 1846), dok je u dvadesetom stoljeću fadu svjetsku slavu donijela Amália Rodrigues. Od skromne prodavačice naranči Amália je vrlo brzo došla do velikih svjetskih koncertnih dvorana prometnuvši se u jednu od najznačajnijih portugalskih kulturnih ikona. Unatoč slavi i uspjehu, tijekom života nikada je nije napuštao pesimizam i svojevrsni fatalizam, pa je više puta sama spominjala kako ju je od pokušaja samoubojstva spasilo gledanje filmova - Freda Astairea.
Osim priče o Amáliji, u ovoj predstavi želja je ispričati priču o jednom narodu, njegovoj glazbi i burnoj povijesti. Ili kako kažu autori:
Slušajući fado u mislima se roji bezbroj slika: crnih, bijelih, šarenih, portugalskih. To je glazba u kojoj se sjetni tonovi izmjenjuju s vedrima. Kad bi glazbu bilo moguće predočiti slikom, fado bi bio prostor u kojem se poigravaju svjetlost i sjene. Lutkarska umjetnost (kazalište sjena i teatar objekta) stoga je prirodan izbor koji predstavi donosi slobodu izražavanja, stihovi i glas prenose priču, a glazba ih svojom formom spaja.
Fado za nas ima i miris, boju i okus.
Femme Fadal nije biografija Amálije Rodrigues, ona je naš zajednički san o Amáliji, o jednom vremenu za kojim čeznemo. A čežnja se, kao što znamo, na portugalskom kaže saudade
Predstava kombinira tehniku kazališta sjena sa fadom, kojeg uživo izvodi njegova neslužbena ambasadorica u Hrvata - Jelena Radan.