29. svibnja 1953. godine, skupina mladih glumaca i redatelja, uglavnom 'pobunjenika' iz Hrvatskog narodnog kazališta, na čijem je čelu, kao 'primus inter pares', bio doktor Branko Gavella, preuzela je zgradu 'Malog kazališta' u Frankopanskoj 10 i osnovala je Zagrebačko dramsko kazalište. Današnjim riječnikom - skvotirali su.
Zbog obnove prostora prva je predstava izvedena na gostovanju u Subotici, a naše je kazalište gledateljima otvorilo svoja vrata 30. listopada 1954., s predstavom Golgota prema istoimenom tekstu Miroslava Krleže, u režiji Branka Gavelle.
U prvoj sezoni Zagrebačkog dramskog kazališta Branko Gavella postavlja u U logoru i Golgotu, Kosta Spaić režira Lorcu, Mladen Škiljan Steinbecka, a Dino Radojević Arthura Millera. Iz iduće sezone valja nam se prisjetiti Spaićevog suvremenog tumačenja Moliereova Don Juan", kao i povijesne izvedbe Držićeva Dunda Maroja, s integralnom verzijom izvornoga teksta. Uslijedit će, među ostalim, Moliereove Scapinove spletke, u Škiljanovoj režiji, koje su, obišavši gotovo čitavu tadašnju državu, odigrane zavidnih 264 puta, postavljat će se Ionesco i Beckett, kao i niz domaćih autora, od Matkovića, Budaka i Kolara, do Gamulina, Ivaniševića, Božića i Kaštelana, a potkraj pedesetih svojim će se prvim režijama gledateljima predstaviti Georgij Paro i Tomislav Durbešić.
Dovršivši u proljeće 1959. svoje dvije posljednje predstave, Zatvorene sobe Grahama Greena i Držićevu Tirenu, Gavella napušta Zagrebačko dramsko kazalište. Nešto kasnije, 1962., nakon režije Čehovljeva Galeba, odlazi još jedan od redatelja-osnivača, Mladen Škiljan. Iste godine umire doktor Branko Gavella.
Međutim, sezona 1962. / 1963., što je možda paradoksalno, a možda samo dokazuje nepredvidljivost i neuhvatljivost kazališta, po mnogima je jedna od najuspješnijih u povijesti teatra u Frankopanskoj. Te sezone naime, među ostalim predstavama nastaju i Bettijeva Korupcija u palači pravde, režiji Božidara Violića, O'Neillov I ledar dođe, u režiji Koste Spaića, te Sofoklov Kralj Edip, u režiji Dine Radojevića, koje se redom smatraju antologijskim ostvarenjima.
U šezdesetima se gledateljima svojim režijama predstavljaju i Vanča Kljaković, čiji će Jazavac pred sudom Petra Kočića biti odigran 331 put, kao i Joško Juvančić i Tomislav Radić.
1970. Dino Radojević režira Krležino Kraljevo, koje će do 1982. igrati 173 puta, a na njegovu je inicijativu iste godine kazalištu u Frankopanskoj ime promijenjeno u Dramsko kazalište 'Gavella'.
U tom desetljeću Miro Međimorec radi Pirandella, Petar Veček predstavlja se Bondom, Vladimir Gerić režira Feydeaua, a Kosta Spaić Držićevog 'Skupa', također odigranog preko 100 puta.
U sedamdesetima će se svojim režijama predstaviti Želimir Mesarić i Ivica Kunčević, bit će tu i Vladimir Habunek i Bogdan Jerković, te ponovno Violić, Paro, Durbešić, Juvančić, Radić i Kljaković, a potkraj desetljeća tu režira i Marin Carić. Na repertoaru je Marinkovićeva Glorija, 'Matijaš grabancijaš dijak Tituša Brezovačkog, Vojnovićeve Maškarate ispod kuplja i Krležin Vučjak, izvode se Shakespeare, Schiller, Čehov, Moliere, Calderon, Strindberg, Brecht i von Horvath, ali i Budak, Bakarić, Jelačić Bužimski, Prica, Šnajder, Šorak, Senečić, Brešan...
I između 1980. i 1990. u kazalištu 'Gavella' nastaju neke velike predstave: možda će nam prvi na pamet pasti Šovagovićev Sokol ga nije volio, u režiji Božidara Violića, od 1982. do 1989. odigran preko 220 puta, a teško je ne prisjetiti se i Ludih dana Paola Magellija iz 1987., nastalih po Beaumarchaisovoj Figarovoj ženidbi i von Horvathovom Figaro se rastavlja.
Na samom početku toga desetljeća Radojević režira Shakespeareovog Richarda II, a Kunčević Henrya IV, 1984. pred gledatelje izlazi Radojevićev San Ivanjske noći, 1985. Spaićev Kralj Lear, a 1986. Večekov Richard III. Pored Shakespearea, 'rado viđen gost' u Gavelli tih je godina i Krleža. Tako je 1983. tu Hrvatski bog Mars, u režiji Ladislava Vindakijevića, 1984. Tajna barunice Castelli Dine Radojevića, te Večekovi Gospoda Glembajevi, 1987. Međimorec postavlja Ledu, a od 1988. na repertoaru je U agoniji, u Večekovoj režiji. Postavljaju se Begović i Matković, Strindberg i Ibsen, Dostojevski i Čehov, Gorki i Gogolj, Violić i Međimorec rade Havela, a Mesarić Schafferovog Amadeusa. U osamdesetima, kao ni dotad, kazalište Gavella ne zaboravlja ni na suvremene domaće pisce, pa se ponovno izvode Prica, Brešan, Šnajder i Jelačić Bužimski, ali sad su tu i Ivšić, Bakmaz, Gavran i Lada Kaštelan...
No kako kažu u Gavelli:
"U više od 60 godina postojanja i teatru u Frankopanskoj se, kao i svakom kazalištu koje toliko traje, moralo dogoditi mnogo toga: obilježili su ih dolasci i odlasci glumaca, prisjećalo se "bolje prošlosti" i strepilo za "neizvjesnu budućnost", bilo je istinskog zajedništva i velikih predstava, kao i sukoba i kriza... No pored svega dobrog i lošeg što nam se dogodilo, najznačajnijom i najvrednijom doima se jedna "kvantitativna činjenica" - činjenica da smo, i nakon više od pola stoljeća, još uvijek tu, nastojeći ne zaboraviti, kako nas je podučio doktor Branko Gavella, temeljno naše uvjerenje: "umjetnički optimizam".
