Radovan Ivšić rođen je 1921. u Zagrebu, a život mu je obilježilo neslaganje s totalitarističkim režimima, zbog kojih je 1954., nakon što su mu djela zabranjivana prvo za vrijeme Pavelićeve vladavine i NDH, a zatim i u poslijeratnoj Jugoslaviji, na poziv Andréa Bretonaodselio u Pariz.
U Parizu se pridružuje nadrealistima, te surađuje s Peretom, Bretonom, Benoitom, Miroom i Toyen, upoznaje suprugu, francusku književnicu Annie Le Brun, a uz domovinu ostaje vezan nizom prijevoda važnih djela francuske književnosti, a isto tako prevodi na francuski i predstavlja domaću književnost u svijetu.
Osim nekolicine djela objavljenih u vlastitom izdanju, poput poznate poeme ‘Narcis’ koja je po Pavelićevom nalogu bila zaplijenjena i zabranjena te zbirke pjesama ‘Tanke’, koju je objavio prije odlaska iz Jugoslavije, dvadeset godina je Ivšić bio persona non grata domaćeg kulturnog života, te mu je prva zbirka, ‘Crno‘, izbor njegovih starih pjesama, izdana tek 1974., a 1990. izašla je zbirka njegovih članaka i intervjua ‘U nepovrat’.
Njegova najpoznatija kazališna djela su, osim ‘Aixaie ili Moći reći‘ iz 1980., nastala u jeku 2. svjetskog rata: ‘Daha‘ (1941.), ‘Kralj Gordogan‘ (1943.), ‘Kapetan Oliver‘ (1944.) i ‘Vodnik pobjednik’ (1944.). ‘Akvarij‘ je Ivšić napisao 1956., kad je već živio u Parizu, a drame su mu u Hrvatskoj okupljene u zbirku ‘Teatar’ tek 1998., iako se smatraju klasicima domaće dramske književnosti dvadesetog stoljeća.