Iako se u književnosti isprva javio kao prozaik, Ivo Vojnović smatran je tvorcem najboljih hrvatskih modernih drama.
U književnosti se javlja s pripovijetkom Geranium koja je objavljena u Vijencu 1980. godine. Nakon toga objavljuje pripovijetku Perom i olovkom 1884. i roman Ksanta 1886. godine. Napisao je i malenu zbirku Lapaskih sonata (1892). U Zagrebu je jedno vrijeme bio dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu. Iako je u književnost ušao kao pisac kratkih proznih formi, pravu ljubav nalazi u kazalištu i drami. Salonska konverzacijska drama Psyche izvedena je 1890. godine u Zagrebu te je bila dobro prihvaćena među publikom. Godine 1895. izvedena je njegova drama Ekvinocij, za koju se nalazi dosta poveznica s Ibsenovim Sablastima, a s obzirom na svoju dramaturgiju smatrana je i jednim od uspješnijih primjeraka tadašnjega europskoga simbolističkog teatra. Nakon toga slijedi vrhunac Vojnovićeva dramskog stvaralaštva, tri jednočinke, Allons Enfants, Suton i Na taraci, objavljene pod zajedničkim naslovom Dubrovačka trilogija 1902.godine, a zajedno izvedene u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu godinu dana kasnije. Nakon toga Vojnović je napisao još nekoliko drama (Smrt majke Jugovića; Lazarovo vaskrsenje; Gospođa sa suncokretom; Prolog nenapisane drame), no s iznimkom Prologa nenapisane drame, nijedna od njih nije ostvarila uspjeh među publikom. Posljednje godine života Vojnović je proveo u Beogradu, gdje se liječio do smrti 1929. godine.