Nema ništa tako zastrašujuće kao što je neznanje u akciji.
J.W. Goethe
Iz mnogih se razloga i dalje prikriva činjenica da je hrvatski javni kazališni sustav – nakon dugih godina podvrgavanja dugotrajnom raspadu – napokon potpuno zamro. Njegovo se tijelo više ne može prepoznati na uobičajene načine forenzičke struke. Stoga, evo indicija koje će nepobitno dokazati da je sustav koji ovdje seciram, doista nekada bio (omni)potentni sustav, uglavnom zadivljujućih proporcija. To se vidi i po aktualnom broju zaposlenika: 1500 (nezadovoljnih) umjetnika i ostalih djelatnika koji svi odreda šute i strahuju. Šute čak i honorarni suradnici, sve u strahu od nedostatka budućih angažmana ako progovore o mjesecima neisplaćenim honorarima. I sama je ministrica kulture proljetos izjavila da je stanje u kulturi «zastrašujuće katastrofalno». I to je bilo sve od nje glede dijagnoze.
Dakle, iako je poznato da se smrti dijele na prirodne i nasilne, naše je kazalište jedinstven organizam u kojem su se susrela oba strašna uzroka. Kako je to moguće? Pa prirodna smrt nastupala je dugo, dugo – vitalni organi započeli su mu otkazivati i prije više od dva i pol desetljeća, neki su stradali od akutnih, neki od kroničnih bolesti, a neki zbog starosti. Bile su to boljke koje se zovu: nemar prema zakonima, zanemarivanje stručnosti i kompetencija, amnezija prema pozitivnim dostignućima tradicije i političko ulagivanje do neba. «Prije mene ništa, nakon mene – potop», vrišti već dva i pol desetljeća prosječni hrvatski intendant/ica i ravnatelj/ica.
Nasilna pak smrt utvrđena na ovome tijelu nastupila je zakulisno i rezultat je djelovanja različitih vanjskih čimbenika, a politika, ona stranačka, interesna i osobna, u nas je tradicionalno najžešći trigger. Varijacije su joj brojne, kraj je jednako zastrašujući.
Nasilna smrt iz neke vrste nehata (gluposti uglavnom, neki je slikovito nazivaju zadesnom) dogodila se u HNK-u Osijek, HNK-u Varaždin, splitskom GKM-u, ona ubilačka pogodila je HNK Split i Splitsko ljeto, a samoubilačka je pak jeza poharala zagrebački HNK, Dubrovačke ljetne igre i HNK I. pl. Zajca u Rijeci, ali su njezine moćne pandže ogrebale i Gavellu, ZKM, Trešnju, sva pokrajinska kazališta, dubrovački KMD... Svima je zajedničko da ih je definitivno dokusurila zakulisna praktika političara i njihovih podobnih kadrova ojačanih nekontroliranim samopouzdanjem zbog čega je javno postalo – privatno. U toj skupini ima nažalost i primjera dojenačke smrti pa neka kazališta umiru i prije nego se rode: Limenko je tako odavno zahrđao, a vele da nas još uvijek košta (sveukupno između 30 i 50 milijuna kuna) njegovo strastveno i mutno začeće, teška trudnoća i potresno (mrtvo)rođenje.
Kako se to dogodilo? Postupno, perfidno, neki tvrde i strateški, i to u nekoliko faza ili gradacija smrti.
Prva faza smrti bila je, jasno, klinička smrt, praćena kao i obično prestankom disanja, rada srca i moždanih aktivnosti: namješteni natječaji počeli su precizno ocrtavati velevažne profile budućih ravnatelja/intendanata, ispuštajući lagano iz uvjeta umjetnički smjer. Zatim je započelo dijeljenje šakom i kapom tako postavljenim upravama uza znatno zanemarivanje ansambala. Pojavili su se čak i menadžerski ugovori. Tako se rodila samopromocija kao glavni preduvjet za poželjnoga hrvatskog ravnatelja: ona, naučili su vrlo brzo, nadoknađuje nedostatak disanja (čitaj znanja pa postaje npr. sveisto jel' Baranović il' Brkanović) pa otud i ova nacionalna agonija traje godinama. Vješti su oni, maheri – umjesto vizija za promjene (tj. rada srca i mozga), nude halucinacije i napuhane projekte koji će nas stajati milijune. I napokon «odvesti» do svetoga grala toliko često spominjane Europe.
Kako nije došlo do hitne intervencije talentom i poznavanjem struke, nastupila je cerebralna smrt. U ovoj fazi, zbog iznimne osjetljivosti kazališnih moždanih stanica, one su počele propadati zbog nedostatka kisika. Najbolji primjeri za to su dugotrajne v. d. uprave (Osijek, Varaždin, GKM Split) i trogodišnja agonična potraga za intendantom i ravnateljima u središnjem HNK-u. Nakon ove faze nastupila je biološka smrt kao posljedica anoksije i hipoksije stanica organizma. Metoda Ja tebi – ti meni, baš kao disanje usta na usta, postala je u tom trenutku najučinkovitijom hitnom pomoći umirućemu sustavu. Potom je uslijedio «prestanak srčane akcije» (smanjenje programa i publike) i «isušivanje sluznica», tj. izvlačenje novca i ljudskog potencijala u korist privatnog biznisa (Brijuni, Gavella, Varaždin, svi HNK-ovi itd.).
Nekolicina nas ukazivala je na te pouzdane znakove smrti godinama. Sve što smo dobili zauzvrat jest bijes struktura i brojne sudske tužbe za klevetu. Jer, s vremenom, sustav je naučio živjeti sa smrću, baš kao jedna od žrtava serijskoga ubojice iz filma Seven, više (osim nas) nije bilo baš nikakvih problema, život u smrti nastavio se kao u kakvoj idili unatoč daljnjim znakovima koji se neumitno javljaju iz dana u dan:
- Mrtvačke pjege: programi postaju nepotpuni i nevažni, osobe kojima se dijele mandati mnogo su važnije. S tim je u svezi prisutna i primjetna «pjegava» komercijalizacija repertoara (HNK u Zagrebu, HNK u Varaždinu, HNK u Osijeku, KMD, GKM...)
- Mrtvačka ukočenost ili opći nedostatak analiza bez ikakvih kvantitativnih i kvalitativnih pokazatelja te «svekolika uspješnost» o kojoj trube gotovo svi naši ravnatelji. S tim u svezi i kronični nedostatak kontrole, najviše od strane osnivača i Ministarstva kulture.
- Hlađenje tijela zbog pada proračuna, nedostatka kriterija, općeg nedostatka planiranja, brojnih sukoba interesa ravnajućih, kaosa u financiranju i organizaciji (studentski ugovori postali su omiljenim sredstvom «omekšavanja» troškovnika). Statuti se u ovoj fazi mijenjaju po potrebi, postaju tajnama.
- Mrtvačka mlitavost ili ad hoc zakonodavstvo i odlučivanje, a najbolji su primjer za to izmjene i dopune Zakona o kazalištima bez valjanih argumenata, bez javne rasprave. Tajne i netransparentnost, prijetnje zaposlenicima, obiteljsko-kumsko nasljeđivanje položaja i permanentni sukob interesa nastavljaju se. Vrhunac je ove faze izmišljeno (skupo) radno mjesto tzv. višega stručnog savjetnika u Gavelli. Za istu osobu koja je po svemu morala nečasno odstupiti.
- Mačje oko ili dvostruki kriteriji, ovisno o stranačkoj, interesnoj ili drugoj podobnosti, laži na sve strane, prijevare i falsifikati, delirij u kojem se više pojavljuju bijeli miševi nego dobre predstave na hrvatskim scenama.
- Truljenje kroz brojne, velikim dijelom i nezakonite natječaje koji se redom poništavaju (zagrebački je HNK u tome – zbog nesposobnoga kazališnog vijeća – apsolutni šampion), bahatost i gramzivost uprava. U kazališna vijeća uhljebljuju se ignoranti, pjevačice i pjevači bez dramske karijere, ušrafi, klimavci, stričeki i tete s pobjedničkih lista, jednom riječju – gljive! Kadroviranje se obavlja isključivo prema kriteriju pohlepe i patologije.
- Mumifikacija ili patološka antipatija prema odgovornosti onih koji su plaćeni da budu «glavni i – odgovorni». Stručna sprema nije važna, iskustvo nije važno, procedura također. Sindikat zaposlenih u kulturi kukavički je zanijemio i sam se poslušno zamotao u mumiju, obrana od Bandićeva ukidanja Kolektivnih ugovora šaptom je pala.
- Sapunifikacija ili začudna pojava povećanja subvencija i s tim u vezi smanjenja programa, nerad i nered. Milijunski dugovi u svim nacionalnim kazalištima, većini gradskih. Gdje su nestali novci – ne zna se. Sapuna se i parfimira lešina sa svih strana.
Preživjeli su u tom organizmu, kao i u filmu Mad Max, samo pseudointeligenti i izgladnjele interesne skupine koje su uvele pravu pravcatu diktaturu. Zavladalo je, uz crve, «bunilo uma» pa se lijepo obitava u «krtičnjacima svojih malograđanskih interesa» (Krleža). Na kraju ostaje (nekom odlučnom, dakako) samo izabrati grobare, i to drske i inteligentne s kojima će se (nad lubanjama slavnih prethodnika), baš kao u Hamletu, moći porazgovarati o prolaznosti i ništavnosti kazališnog života u ovoj zemlji.
Ne treba, nažalost, zaboraviti da u toj sceni ni Hamlet ni grobari uopće ne spominju uskrsnuće.
Sretna vam Nova!
