Turbulencija koja se ovih dana zbiva u pogonu HNK-a u Varaždinu i oko njega nastala je posve očekivano, čudno je samo što je ne žele vidjeti glavni akteri i osnivači našega najmlađeg nacionalnog kazališta. Treba zato još jednom iznijeti posljedice pogubne inicijative za pretvaranje gradskoga kazališta s lošom upravom u nacionalno kazalište s patološkom dijagnozom.
Vrhunac je bila politička trgovina u Saboru kada su prošle jeseni bez ikakva valjanog umjetničko-produkcijskog razloga, stručne analize i javne rasprave usvojene izmjene i dopune Zakona o kazalištima. Prije 380 dana, u svibnju prošle godine, mnogo prije nego što je došlo do te odluke fatalne za varaždinsko kazalište, pisala sam na ovom portalu o njezinoj dugoročnoj štetnosti za cijelu hrvatsku kulturu. Najprije je radna skupina nepoznata sastava sačinila prijedlog, naše Vijeće pri Ministarstvu kulture jednoglasno ga je odbilo, ali je on ipak (brzim postupkom) usvojen 27. rujna 2013., zahvaljujući iznimnom (za)laganju HNS-ovih zastupnika i zastupnica. Pohabanu zastavu novoga Zakona najžešće je, s mnogo lokalpatriotske buke i lažnih «blajh-farbi», branila bliska suradnica Radimira Čačića (tada još na slobodi) i zamjenica varaždinskoga gradonačelnika koja se nedugo poslije toga i sama našla na politički tankom leduzbog lojalnosti Čačiću. Nikada se prije, u cijeloj povijesti hrvatskoga kazališta, nije dogodilo da je u potpunosti ignorirano mišljenja struke izneseno u internetskoj raspravi i drugim raspravama po medijima. Slučaj reorganizacije varaždinskoga kazališta bez ijednog slova objašnjenja ispao je na kraju paradigma klijentelizma u našoj kulturnoj politici i pokazatelj do koje su mjere osobni interesi u nas nadjačali onaj javni.
Navest ću samo neke od najčudesnijih posljedica te odluke: mnogim umjetnicima koji su prošle godine radili u tom kazalištu još uvijek nisu isplaćeni honorari ni putni troškovi. Nekima pak, iako u kazalištu nisu radili ništa, plaćene su usluge koje nisu obavljali, godišnje je izvješće frizirano, kao da je upotrijebljen trovremenski taft. Administracija i financije upravo su najbolnije točke toga kazališta: ima tu ugovora izraženih u eurima ili onih potpisanih za dosad nepoznate umjetničke poslove. Tu su zatim umjetnički ugovori s ne-umjetnicima, ogromni troškovi famozne reprezentacije, honorari selektivno «odrezani» bez ikakvih kriterija – socijalna politika ovdje miče kulturnu sa scene. Programske su nedaće još i gore: naslovi se mijenjaju u hodu, zamjenjuju s drugima pa se uskoro i ti drugi putem zagube i zaborave iako se novac troši. U prvih pet mjeseci ove godine zato su i izvedene samo dvije premijere. Zbog čuda ad hoc planiranja u HNK-u Varaždin, predstave umiru ubrzo nakon nakon premijera jer se zbog previše naslova, zauzetosti glumaca i prostora, zbog sve većeg prikazivanja ne-kazališnih programa komercijalnog i estradnog tipa na sceni, ne može osigurati kontinuitet repriza, prije svake se opet moraju organizirati probe pa je npr. premijera održana u veljači imala svoju prvu reprizu tek u travnju – pojava je to strana svakom pravilu repertoarnog kazališta. Jedni naslovi predloženi su za ovu godinu Ministarstvu, drugi Gradu, jedno se govori na sastancima, drugo autorima bez ugovora koji nikako da počnu rad na obećanim predstavama, izmišljaju se noviteti u teatrološkoj terminologiji kao što su monoopera ili suvremena barokna opera (uh), a pojam koprodukcije rabi se za sve i svašta, najbolji je primjer iznenadna suradnja s DLJI, po želji i uputama članice Vijeća te manifestacije.. Pritom se angažira sve više vanjskih umjetnika, vlastiti se zanemaruju, nije tajna da najviše izvedaba u tome nacionalnom kazalištu ima jedno privatno kazalište (?!) u vlasništvu glumca angažiranog pak u zagrebačkom HNK-u, čija je supruga ravnateljičina desna ruka, a sin je član ansambla. Pravno ih savjetuje umirovljeni bivši ravnatelj koji usput i sastavlja repertoar – sve u svemu, dezorganzacija kojoj je progon neistomišljenika logična posljedica. Sukobi interesa «cvatu» na sve strane. Zaposlenici šute, sindikat je ravnateljičino poslušničko tijelo, a kad se neki odvaže javno progovoriti – kao što je to svojim pismom Kazališnom vijeću učinila dramaturginja kazališta Vesna Kosec Torjanac – na njih se sruče kante pune uvreda i prijetnji. A upravo je ona najbolje opisala repertoarnu histeriju ove sezone: «baratamo ukupno sa 17 projekata: neki će se realizirati, neki su se radili i prestali raditi, a neki, nenajavljeni su u tijeku dok za planirane ne znamo hoće li se raditi i kada te kada će se raditi dogovoreni neplanirani projekti». Lokalni mediji na to uzvraćaju nestručnim i ispolitiziranim napisima, optužuju dramaturginju jer kao pretendira na mjesto ravnateljice što je valjda ravno skandalu, krive je čak i za rušenje ministrice. Naime, nejasno je zašto se usuđuje postavljati pitanja o kaosu jer, dok je gradonačelnik zadovoljan, a i ministrica, ravnateljica puna planova i ponosna na svoj rad – sve je u najboljem (političkom) redu. Takav «red» u kojem su Kaos i Osobni interes omiljene sestre, a umjetnost Pepeljuga rađa duboke tenzije unutar kuće koje sve više vode u u kolektivnu letargiju, otpore i sukobe. Po Draganu Klaiću, vodećem europskom kritičaru posttranzicijske kulture, varaždinski slučaj baš bi bio ogledni primjer organizacije koja je izabrala put «prema odumiranju i siromaštvu». Klaić u više svojih izlaganja i napisa navodi pod tom «dijagnozom» identične simptome od kojih boluje i varaždinsko kazalište:
pogoršanje sveopće situacije
umjetnički nazadak, također i materijalni
smanjenje programa do gašenja
često iznajmljivanje prostora različitim neumjetničkim događanjima
jedina nada umjetnika: umirovljenje prije nego što dođe do potpune propasti
kulturna ustanova postaje socijalna.
U skladu pak s naukom profesora Ichaka Adizesa – možda najvećeg svjetskog eksperta u području menadžmenta i gurua suvremenog upravljanja – na varaždinski HNK mogla bi se primijeniti sljedeća formula: svaka promjena (statusa) u ovako ostarjeloj organizaciji tradicionalno opterećenoj problemima rađa dodatni otpor i jača birokraciju, a ona, posve očekivano, priziva – kaos i korupciju. On bi nezavidnu situaciju u koju je gurnuto varaždinsko kazalište opisao ovako: ciklus ove organizacije u brzoj je silaznoj putanji i sada se nalazi na fatalnom prijelazu iz faze visoke birokratiziranosti (koju vode malobrojni pojedinci (!) najčešće u obiteljskim i sličnim bliskim vezama) u fazu uzajamnog optuživanja (recriminations). Moć se tako u prethodnom razdoblju koncentrirala u sve manje ruku, nema više toliko potrebne kolektivne kohezije, produkcija je smanjena na minimum, kreativnost ubijena. Nažalost, prema tom istaknutom ekspertu, sljedeća je faza – smrt organizacije.
Kao rješenje, Adizes u svom najnovijem blogu slikovito navodi primjer s izlječenjem malarije: kad dođe do ovakvih posljedica lošeg (političkog) upravljanja, najgore je započeti tući sve komarce oko sebe, jer dok ih mlatiš nastaju rojevi novih. Jedino što ti preostaje je - isušiti močvaru u kojoj se rađaju.
Drugim riječima, akteri i osnivači HNK-a u Varaždinu – hitno za stol i glave na kup, neka počne oluja mozgova. Sve je ostalo – trula politika.
