A stage space has two rules: Anything can happen and something must happen.
― Peter Brook, The Empty Space
Nakon što se podiglo tek nekoliko glasića protiv pobjedničkog programa za zagrebački HNK, što je njegova autorica odmah proglasila medijskim linčem, potrudila se sama ministrica Zlatar Violić pojasniti da je program, i prije nego što se započeo ostvarivati, već «inaugurirao HNK izvan nacionalnih granica, na razinu europske i svjetske produkcije» te da u njemu «ima nekoliko ključnih dogovorenih mjesta suradnje s jakim adresama od Berlina do Pariza».
Navedeno se očito tiče opernog dijela programa Dubravke Vrgoč za koji ministrica dalje instruira da će «sve koprodukcije imati jednu postavu za Francusku, a drugu za Zagreb. Naši pjevači, zbor i orkestar imat će mogućnost stjecanja novih iskustava...» Hm. Kad smo već kod Pariza, doista je u pravu Molière: od svih zvukova na ovom svijetu, opera je – onaj najskuplji, a izgleda da će tu izreku ovaj kulturnopolitički potez naše vlasti ubrzo i dokazati na vrlo osebujan način.
Pogledajmo zato detaljnije u programu Dubravke Vrgoč upravo taj dio o stjecanju novih iskustava naše Opere za koje još ne znamo koliko će stajati jer je poznato da u programu nema (obveznog) financijskog plana. Dakle, osim visokonacifranih fraza o «promjeni smjerova kako bi se dostigli zajednički ciljevi da se opera prevede u naše stoljeće» doista se obećava da će HNK «preuzeti jednu od vodećih uloga u rasporedima europskoga glazbenog teatra» pa se u prilog tome, a suprotno ministričinoj izjavi, navodi samo jedan jedini «primjer (koprodukcijske) prakse» kojom će se voditi nova uprava. Dakle, u siječnju iduće godinu bit ćemo u prigodi u HNK-u slušati praizvedbu opere Mimi u koprodukciji s pariškim Théâtre des Bouffes du Nord koje je registrirano kao Centre International de Recherche Théâtrale (Međunarodni centar za kazališno istraživanje). Čime će se, po riječima D. Vrgoč, «snažno naglasiti europska perspektiva i nov izgled modernosti i umjetničke avangardnosti zagrebačkoga HNK».
O čemu se tu zapravo radi?
Zagrebačka nacionalna Opera trebala bi poprimiti modernu i avangardnu fizionomiju upravo u poznatom Centru za kazališna istraživanja u Parizu («mjesto kreacije i prostor slobode») koji, kao produkcijska kuća s 20 zaposlenih u upravi, administraciji i produkciji uopće nema ansambl i prirodno, u duhu svoje istraživačke misije, najavljuje komornu eksperimentalnu operu koju još nitko nije ni čuo jer ista – nije ni napisana, oni su je naručili za sebe, ne za zagrebački HNK. Kao što je za Théâtre des Bouffes du Nord, taj doista veliki multikulturalni kulturni brand, to sasvim očekivan repertoarni potez, za HNK on je jednostavno – protuprirodan.
Evo i zašto: o toj «našoj» Mimi možemo samo nagađati, pa nagađajmo: njezinim je autorima (skladatelj Frédéric Verrières i libretist Bastien Gallet) to tek druga po redu opera u njihovim mladim karijerama, prvu (Druga žena) praizveo im je s priličnim uspjehom prije nekoliko godina taj isti teatar, onako kako se i izvode suvremene opere: mali orkestar na sceni, nekoliko solista, vizualno čista režija s gotovo golom scenom, videozidom i pokojim scenskim elementom te besprijekornim suvremenim kostimom.
Glazba je zanimljiva trendovska mješavina mnogih utjecaja: Bacha, Debussyja, Puccinija, Coltranea, Ellingtona, ima tu i flamenka, afričkog folklora, srpskih naricaljki, šansone, elektronske glazbe, jasno, tu su i neizbježni citati Michela Legranda, ali i Britney Spears. Kao što su u toj produkciji autori bili slobodno inspirirani («librement inspirée») filmom Opening night Johna Cassavetessa, u slučaju Mimi slobodno su se opet nadahnuli, ali Puccinijevom operom La Bohème.
Doista, projekt idealan za Biennale, ali nikako ne za redoviti repertoar HNK-a, jer sigurno je, ovdašnja publika već nakon premijere neće pohoditi blagajnu toga kazališta, pričekat će radije sljedeću subotu i Met u Lisinskom. Zašto? Jer ovakve produkcije mogu biti dio bijenalskog programa (koji inače Vrgoč, unatoč obvezama HNK-a prema toj značajnoj manifestaciji i ne spominje u programu), kao i Festivala svjetskog kazališta, zašto ne?
Naime, Théâtre des Bouffes du Nord, iako ima sjedište u divnoj povijesnoj zgradi sa zlaćanim ložama (izgrađenoj 1873.),kao produkcijska kuća i nezavisni istraživački centar po svome je modelu miljama udaljen od modela nacionalnih kazališta (s istim takvim ložama) a da bi s njima ulazio u bilo kakve odnošaje. Pa kao što ne ulazi u koprodukcije ni s jednim od šest nacionalnih kazališta u Francuskoj i ni s jednom od nekoliko stotina ostalih javnih kazališnih institucija u Francuskoj, ne može se umrežavati ni s našim HNK-om u Zagrebu. Kazalište poznato ponajviše po svom dugogodišnjem voditelju Peteru Brooku (vodio ga je od 1974. do 2008. godine), jednom od najvećih svjetskih redatelja XX. stoljeća, sada je pod vodstvom njegovih nasljednika – bivšega drugog čovjeka nacionalne Opére Comique Oliviera Manteia (odatle i redovitost opere na repertoaru) i impresarija Oliviera Poubellea.
Prvu viziju toga doista kultnog mjesta novoga teatra sedamdesetih opisao je njezin utemeljitelj ovako: «Ovo kazalište mora biti jednostavno, otvoreno, dostižno za sve, bez sjedišta označenih brojevima, s jedinstvenom cijenom koja mora biti što niža i iznositi tek polovinu ili četvrtinu cijene bulevarskih kazališta.»Danas, šest godina nakon odlaska svoga osnivača, ono polako mijenja svoju misiju te podsjeća na druge slične multidisciplinarne kuće koje je široka stvaralačka reforma decentralizacije ministra Malrauxa šezdesetih godina XX. stoljeća «posadila» diljem Francuske pa su nicale kao gljive poslije kiše, nazivajući se “novim teritorijima umjetnosti”. Danas ih ima preko 600 registriranih u cijeloj Francuskoj, a čak njih 200 ima sjedišta; uz ovo Brookovo, najpoznatije je Théâtre du Soleil de la Cartoucherie velike Ariane Mnouchkine. Uz nekoliko plesnih i dramskih predstava, uglavnom komornoga tipa, na programu su ove sezone mnogi klasični i jazz koncerti (nedavno su ondje nastupili i naši Zagrebački solisti), a brojni pariški festivali već su unajmili prostor za svoje glazbene i dramske izvedbe (World Stock, France Culture, Festival d'automne à Paris, Musique Fragile, La Voix est Libre…). Velika je to nezavisna kuća koja, osobito zbog svoje bogate prošlosti, zaslužuje veliko poštovanje, ali se ni estetski ni organizacijski nikada neće moći vezati uz tradiciju, sadašnjost i neku ozbiljno promišljenu budućnost zagrebačkoga HNK-a, tu naprosto nema baš nikakvog vezivnog tkiva. Zapravo, ono se može idealno vezati za jedno drugo zagrebačko kazalište – ZKM, koje Dubravka Vrgoč nažalost napušta.
Što se pak tiče njezinih obećanja o pretvaranju HNK-a u «operni stožer regije i Istočne Europe», to i nije nešto novo za HNK. Ministricu i novu intendanticu nije naodmet podsjetiti na zlatno haenkaovsko razdoblje šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su zagrebački umjetnici, pod vodstvom velikog ravnatelja Opere Ive Vuljevića i intendanta Duška Roksandića, doticali same vrhove regionalnih, europskih i svjetskih uspjeha. Gostovanja Opere i Baleta HNK-a u Europi i svijetu, napose ona s produkcijama slavenskog repertoara, bila su, kako to ministrica voli reći, upravo «na razini europske i svjetske produkcije» i «s jakim adresama od Berlina do Pariza» pa i šire: Teatar nacija u Parizu (danas Théâtre de la Ville), Festival du Marais, Festival Salzburg, Atenski festival, Komische Oper Berlin, napuljski Teatro di San Carlo, praški Národní divadlo, pa velika operna kazališta Rotterdama, Genove, Bologne, nizozemskih gradova... Musorgski, Prokofjev, Borodin, Bizet, ali i naši Gotovac, Baranović, Lhotka u izvedbi zagrebačke Opere i Baleta dizali su brojna svjetska gledališta na noge.
Habunekova grandiozna režija Borisa Godunova (pod ravnanjem Lovre Matačića i s grandioznim Miroslavom Čangalovićem u naslovnoj ulozi) obišla je Europu, a vrhunac je bilo gostovanje u Japanu koje je trajalo 42 dana i kakvo ta zemlja, po pisanju tamošnjeg tiska, dotad nikada u svojoj povijesti nije vidjela. Bilo je to i za HNK najveće gostovanje u povijesti, nijedno ga ni do dana današnjeg nije premašilo: 200 ljudi (s 4 produkcije i koncertom solista) otputovalo je iz Zagreba u Japan, a posljednjega dana, u Osaki, nakon završetka Borodinova Kneza Igora publika nije htjela napustiti kazalište. Ima još – nakon toga, tri godine zaredom (1965. – 1967.) zbor Opere i skupina solista sudjelovala je u Karajanovoj produkciji Borisa Godunova na najvećem svjetskom festivalu u Salzburgu. I tako dalje i tako dalje...
Sve to dakako govori i o tadašnjem mudrom vodstvu HNK-a, o doista iskusnim ansamblima, ali i o kulturnoj politici koja je znala što radi i na čelo ovoga kazališta dovodila znalce koji su kreirali ambiciozne, ali i primjerene programe za ovu kuću, danas tako izmučenu, koja je nažalost, na brojne «bisere» ministrice i nove intendantice naprosto – zamuknula.
Strah i posluh u našem su kazalištu i dalje jači od bilo kakve argumentacije. Dokle?
5. V. 2014.
