Nesvakidašnji presedan dogodio se nekidan u zagrebačkom HNK, samo koji dan uoči 150. rođendana jednog od najvećih opernih skladatelja XX. stoljeća Richarda Straussa. Iako za to nema ovlaštenja jer ugovor o radu s HNK-om nije još potpisala, buduća intendantica čiji mandat započinje tek 1. rujna, sukladno valjda svojem programatskom stavu da je «kazalište materijal koji se neprestance mijenja», skinula je s repertoara bez ikakva objašnjenja upravo Straussova Kavalira s ružom.
Naime, prijelazna uprava koja je ostvarila vrlo dobru sezonu, imala je do kraja godine odličan repertoarni plan (odobren od osnivača), a Kavalir s ružom po svemu je imao biti događajem sezone u Zagrebu. Trebao je biti izveden na zagrebačkoj pozornici nakon više od 80 godina, koliko je proteklo od te davne 1932. godine kad je u velikoj produkciji (r. August Markovsky) bljesnuo maestro u usponu Krešimir Baranović.
No, to dakako nije i jedini razlog - u ovoj godini koja se naziva Straussovom godinom, diljem svijeta u opernim se kućama, na festivalima i koncertnim dvoranama izvode brojna djela njemačkog majstora kasnog romantizma. Saloma (1905), Elektra (1909) Kavalir s ružom (1911) i Ariadna na Naxosu (1912) naslovi su koji dominiraju opernim programimaod Londona, Moskve i Züricha preko Beča, Pariza, Berlina, Frankfurta, Straussova rodnog Münchena, Dresdena i Milana pa do Budimpešte, Ljubljane i Beograda.
Cijeli svijet - osim Zagreba - slavi velikog skladatelja koji na veliko čuđenje nekih ovdje uopće nije skladao valcere i polke kao njegovi bečki prezimenjaci s kojima nije ni u kakvoj obiteljskoj ni glazbenoj vezi, ali je npr. utemeljio (sa svojim libretistom Hugom Hoffmannstahlom i svojim redateljem Maxom Reinhardtom) najstariji i najveći scensko-glazbeni festival na svijetu, onaj u Salzburgu. Zato će se i vrhunac Straussove godine dogoditi upravo u Salzburgu, 1. kolovoza, na premijeri Rosenkavaliera. Bečkom filharmonijom će ravnati veliki maestro i umjetnički ravnatelj Bečke državne opere Franz Welser-Möst, režiju potpisuje doajen njemačke operne režije Harry Kupfer, a dive Krasimira Stojanova i Sophie Koch pjevaju glavne uloge Feldmaršalice i Octaviana.
Ta tročinska opera (libretist Hugo von Hofmannsthal po Molièreovoj komediji Monsieur de Pourceaugnac) praizvedena prije 102 godine u režiji Maxa Reinhardta u božanstvenoj dresdenskoj Semperoperi, ove će godine zasigurno dignuti na noge publiku širom svijeta, no, nažalost ne i našu zagrebačku. Trebala je to biti i prva operna premijera u sljedećoj sezoni, uvježbavana mjesecima, no HNK će umjesto Octaviana s ružom (mezzosopranska uloga, pjevale su je i naše Vika Engel i zanosna Sena Jurinac, potonja među znamenitijim Octavijanima, baš u Salzburgu, Covent Gardenu, znamenitom Czinnerovom filmu iz 1962. itd.) dobiti Evgenija Onjegina.
Tog ruskog romantičnog junaka još nedavno smo slušali u HNK-u (1998., r. G. Paro) i opet ćemo ga slušati iako ga u Programu nove intendantice s kojim je prošla na Natječaju - nema. Kao što u njemu nema ni jednog Čajkovskog. Ovaj je nabrzinu dogovoren s riječkim HNK-om (očito usmeno jer do nas, članova Kulturnog vijeća MK nije dospio nikakav papir o programsko-organizacijskim promjenama na repertoarima dvaju kazališta) kao koprodukcija koja će tek u studenom, pod ravnanjem maestre i još uvijek aktualne riječke intendantice Nade Matošević Orešković otvoriti opernu sezonu, najprije onu riječku, a tek nakon toga i zagrebačku. Sve navedeno obavljeno je šaptom, uz rijetka i pretiha protivljenja iz HNK, a uz očekivano odobrenje Kazališnog vijeća HNK-a i Ministarstva kulture. Dakako, bez pismene odluke, potpuno u duhu njihova netransparentnog vođenja kulturne politike koje je već odvelo cijeli hrvatski kazališni sustav u propast.
Što im je zapravo skrivio raskošni i radikalni Richard Strauss kojega slavi cijeli operni svijet da ga tako odbacuju? I što je loše u tome da se operni repertoar vodi velikim datumima naše i svjetske kazališne povijesti kao što su npr. Straussova, Verdijeva, Zajčeva ili Wagnera obljetnica? Jer upravo je takav način promišljanja tradicionalno u prestižnim Operama širom svijeta poželjan repertoarni ključ.
Evo, londonska je Royal Opera House, uz Arijadnu na Naxosu, ove sezone (u koprodukciji s milanskom Scalom) trijumfirala s mojim omiljenim Straussom - čarobno insceniranom Ženom bez sjenke (Die Frau ohne Schatten). S istim naslovom započet će novu sezonu i Opernhaus Zürich (proglašena prošle godine najboljim europskim opernim kazalištem), a dirigirat će umjetnički ravnatelj Fabio Luisi, učenik našeg maestra Milana Horvata. Nažalost, takav suvremeno intoniran repertoar ne stanuje u vizijama buduće intendantice koja se, usput budi rečeno, operom nije bavila ni jedne jedine minute svoga kazališnog djelovanja i koju su već proslavile misli iz Programa za intendanturu tipa da se u našoj «operi mora napraviti sve da se ona prevede u naše stoljeće» tako što će «preuzeti jednu od vodećih uloga u rasporedima europskoga glazbenog teatra». Čudno, jer, iako ove godine vodeću ulogu u tim istim rasporedima europskih glazbenih teatara ima upravo raskošni talent slavljenika Straussa, iako u svom programu sama Vrgoč tvrdi da će «selektirati opere iz postromantičnog razdoblja ili s početka XX stoljeća», upravo je to načelo prvo i pogaženo upravo na primjeru Straussa, već u uvertiri tog unaprijed toliko hvaljena mandata bez valjana Programa.
Posljedice za HNK već su sada velike: (od)bačen izvrstan repertoarni naslov, (od)bačen velik novac, (od)bačeno vrijeme, znanje i umjetnički tim koji ima europski renome u kakav se u svakom svom nastupu kune upravo Dubravka Vrgoč. Dobiveno zasad nije ništa, osim obećanja da će HNK «postati jedno od vodećih europskih kazališta glazbene umjetnosti.»
Also sprach Zarathustra, a dok to i ne dočekamo, sjetimo se Straussove dvosmislene krilatice koju je usvojio prakticirajući intenzivno dirigiranje na mjestu šefa - dirigenta Weimarskog dvorskog orkestra, a koja se odavno usjekla u memoriju opernih fanatika kao Straussov poučak: «Nikad ne gledaj u trombone, samo ćeš ih ohrabriti, a ako ih čuješ, znat ćeš odmah da su preglasni.»
Jednako je s repertoarima - kad su temeljeni na neznanju, buci i bijesu, postanu nepodnošljivi - upravo kao Straussovi tromboni.
18. VI. 2014.
