Na sjednici Vijeća za dramsku i plesnu umjetnost te izvedbene umjetnosti od 7. siječnja, raspravljalo se o izvješćima i predloženim programima naših nacionanih kazališnih institucija na kraju koje je zaključeno da bi trebalo pismeno analizirati, po meni, alarmantne podatke u njihovim programima za 2014. godinu. Vladimir Stojsavljević, pomoćnik ministrice Zlatar – Violić naručio je od mene «kratku analizu» u kojoj trebam obrazložiti izrečene primjedbe i prijedloge te sam 20. siječnja 2014., (nakon što su, uz neke sugestije i korekcije, svi članovi Vijeća to i odobrili) ovu analizu i proslijedila u Ministarstvo kulture. Do danas nismo dobili nikakav odgovor, nažalost neke su se alarmantne prognoze i ostvarile u mnogo jačem intenzitetu (slučaj HNK Split i slučaj HNK u Osijeku), a neke će se, sasvim sigurno, i dalje ostvarivati u bliskoj budućnosti. Evo naših zaključaka koji su, bez odgovora, komentara i bilo kakvog feedbacka Vijeću, izgleda zauvijek nestali u bespućima administracije Ministarstva kulture.
Analiza izvješća i predloženih programa nacionalnih kazališta i festivala
Sukladno kriterijima i traženoj analizi izvješća i predloženih programa, Vijeće za dramsku i plesnu umjetnost te izvedbene umjetnosti konstatira sljedeće:
PROGRAMSKI POKAZATELJI
U predloženim programima naših nacionalnih kazališta i nacionalnih festivala teško je zamijetiti pomake prema sadržajnoj inovativnosti repertoara, originalnosti i kvaliteti izvan očekivanih i već viđenih smjernica koje se inercijom ponavljaju godinama. Dovoljno je primijetiti npr. da se nijedna od ovih organizacija, osim DLJI, nije sjetila Shakespearea u godini njegove 450. obljetnice rođenja, no ni DLJI nisu oko toga značajnije uobličili program što je bilo za očekivati s obzirom da Shakespeare čini, sve od utemeljenja toga festivala, jedan od osnovnih repertoarnih krugova i prepoznatljivosti te manifestacije uopće.
Drugo, svi naši nacionalni «pogoni» i dalje teško uspostavljaju kreativni odnos prema lokalnoj zajednici, a još se teže usklađuju s posebnostima iste te i dalje kao da «uživaju» u autističkom odnosu prema stvarnosti u kojoj živimo. Ovdje ističemo kao iznimke rijetke predložene programe koji odskaču od takvog trenda te ih Vijeće želi istaknuti kao primjere. To su: Magrisov Dunav, Kamovljeva Isušena kaljuža, obje u prijedlogu Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca, Solerov Kontra progresa HNK Split te Slažem se... Kazališnog studija HNK u Varaždinu.
I dalje je moguće, umjesto naslova djela u prijedlogu zagrebačkog HNK vidjeti i ovo: «Suvremeni domaći tekst» i «Velika premijera» što je negativna praksa s kojom bi trebalo prestati. Ovdje moramo spomenuti još jednu poraznu činjenice, tiče se mjesta hrvatske drame u premijernom programu tih kazališta i festivala te se gotovo nevjerojatnima čine podaci iz razrada njihovih programa za 2014. Naime, na scenama ćemo vidjeti samo jednu predstavu nastalu na klasičnom predlošku (Kolarov Svoga tela gospodar u HNK Varaždin) te još samo njih sedam koje će biti postavljene po suvremenim predlošcima (proznim, dramskim, poetskim ili još nenapisanim) i to u Osijeku dvije, Rijeci tri te po jedna u Varaždinu i Splitu. Samo će dvije biti izvedene na velikim scenama kazališta, ostale će sve biti postavljene na komornim scenama. Ovim brojkama treba pribrojiti i jednu dramsku predstavu zagrebačkog HNK kojoj se još ne zna naslov. Vijeće ovaj podatak smatra alarmantnim.
Što se umjetničkih timova tiče, konstatiramo da sve više ulazi u tradiciju ponavljanje istih umjetničkih timova te se s tim u vezi primjećuje nedovoljno širenje izbora kvalitetnih i kvalificiranih suradnika, a naročito mladih umjetnika. Usto, importiranje «stručnjaka» koji nisu dokazani kao umjetnici visokog ranga no u nekim kazalištima redovito režiraju, rade scenografije, kostimografije i sl. iako za to i nisu educirani i dalje je redovita praksa. I dalje se u premijerne predstave ubrajaju i one koje su već izvedene u prošloj godini i za koje se nije predao prijedlog u roku u kojem je trebalo (riječki Orašar) ili one koje su već zamijenjene drugim naslovom (varaždinska Sablazan u dolini Šentflorijanskoj) što dodatno govori o aljkavosti i nedovoljnoj odgovornosti vodećih ljudi tih kazališta.
Unatoč nekim zanimljivim opernim repertoarnim prijedlozima (Moskva Trešnjevka u HNK Zagreb i Tamerlano na DLJI – u međuvremenu nestao s repertoara!), na premijernim opernim repertoarima nema ni dalje suvremene opere, ali je primjetan nastavak proboja mjuzikla, opereta, čak i rock-opera i u teatrologiji nepoznatih žanrova kao što su rock melodrama, ili muzički putopis.
Isto je u Baletima gdje se proboj suvremenog plesa i suvremenih koreografskih djela može zapaziti samo u tragovima (Koreolabos HNK Zagreb i Pour homme et femme, Also sprach Zarathustra, obje riječkog HNK). Zajedničko glazbenim granama je potpuni nedostatak domaćih opernih i baletnih djela na premijernom programu (iznimka je HNK Split s premijerom baleta Đavao u selu) te začuđuje podatak da baš NITKO nije na repertoar uvrstio neko djelo osnivača hrvatske opere Ivana Zajca u godini stote obljetnice njegove smrti.
Nažalost, i dalje se prečesto, suprotno pravilima repertoarnog kazališta, prioritet daje komercijalnom u odnosu na umjetničko kazalište, te je i dalje rijetko praćenje suvremenih tendencija u kazalištu, partnerstvo, mobilnost i umrežavanje.
Kad je riječ o programskim prijedlozima za 2014. godinu, zaključujemo da su repertoarne smjernice i dalje ostale u skučenim i neinventivnim okvirima, te se opet provlače megalomanski projekti za koje organizacije nemaju dostatnog umjetničkog, produkcijskog i financijskog potencijala.
Nadalje, uvidom u izvješća koja su poslana Ministarstvu za prvih 6 mjeseci prošle godine, u svim nacionalnim kazalištima i festivalima primjetna je visoka neekonomičnost i kratkotrajnost programa, a kriterij promicanja hrvatske kulture u svijetu i uključenost u međunarodne kulturne mreže i projekte je - suprotno preporukama ovoga Vijeća - za sve ove organizacije nepoznanica te se na temelju toga doista ne može reći da djeluju u cilju općeg interesa za kulturni razvitak u Republici Hrvatskoj što je jedan od važnijih kriterija za dodjelu sredstava Ministarstva.
FINANCIJSKI POKAZATELJI
Nadalje, moramo opet istaknuti negativnu praksu u financijskim planovima i financijskim izvješćima te s tim u vezi praksu nepotrebnog razbacivanja proračunskog novca na «reprezentaciju», «domjenke» «troškove reklame», programske knjižice i razne stavke tipa «potrošni materijal», «ostali nespomenuti rashodi», «cvijeće» i sl., a sve od po 50 - 200 tisuća kuna po stavci. Govoreći o financijskim izvješćima, ona su i dalje nepotpuna te kod svih nedostaju detaljne razrade programskih troškova. Umjesto toga se na uvid Ministarstvu daju računovodstvene bilance što ni u kojem slučaju nije financijsko izvješće (HNK Zagrebu, HNK u Osijeku) ili posve nesređeni «kupus-papiri» prepuni dubioznih računa za nepotrebne usluge i ugovora izraženih u eurima ili onih potpisanih za nepoznate umjetničke poslove (npr. autorski ugovori za tzv. «prilagodbu scenografije» iako je ugovor za scenografiju sklopljen s drugim umjetnikom) pa ugovori s ne-umjetnicima, upotreba izraza kao što je u financijama nedozvoljeno «cca» itd. U aljkavosti i u administrativnome kaosu te po razbacivanju proračunskim novcem (selektivno preveliki autorski honorari) prednjači HNK u Varaždinu pa je i iz toga jasno da se tome kazalištu nije smio dati status nacionalnog. Zbog svega navedenog Ministarstvo bi trebalo uvesti redovite mjere nadzora u svim ovim institucijama, ali i organizirati cikluse edukacija za zaposlenike u njihovim upravama i administracijama. Nadprosječno visoki honorari mogu se zamijetiti na DLJI (honorari intendanta koji pokriva i Dramu što nije dobra praksa (pokazalo je to «skidanje» 2/3 prošlogodišnjeg premijernog dramskog programa) i ravnatelja glazbenog programa te u izvješću nespecifiranih «vanjskih suradnika») i na Splitskom ljetu čiji je prošlogodišnji premijerni operni program sa samo 4 izvedbe stajao milijun i pol kuna. Usto, ta manifestacija nije ni do danas dostavila niti skicu programa za sljedeću godinu te ovo Vijeće predlaže preispitivanje odluke o sufinanciranju od strane Ministrarstva.
PLANIRANJE
Kod svih organizacija segment planiranja opasno zaostaje za profesionalnim te bi se sukladno takvim lošim navikama Ministarstvo trebalo postrožiti pravila o predaji izvješća i načinu pisanja prijedloga programa. Tako se npr. u aplikacijama HNK u Osijeku i HNK Ivana Pl. Zajca nalaze podaci koji nemaju veze sa stvarnošću, npr. Vijeću nije poznato, a ne može se iščitati ni iz njihovih izvješća i programa u kojim to projektima EU fonda Kultura 2007 – 2013 sudjeluju ta kazališta i zašto navode da će i dalje u njima sudjelovati kad se već iz naslova vidi da je taj fond završen te bi trebalo biti poznato da je otvoren natječaj za novi EU fond pod nazivom Creative Europe. Nadalje, iz razloga lošeg planiranja, kazališta uopće ne navode precizno umjetničke timove za sve najavljene predstave ili ih čak i navode, a da nisu prethodno dogovorili s autorima njihovo sudjelovanje. Primjerice, za premijeru koja se ima odigrati već ovoga mjeseca u u Osijeku nije naveden ni prevoditelj, za ostale predstave jedva da se znaju redatelji, a o ostalim suradnicima i o svim podjelama možemo samo nagađati. Isto tako, nejasno je zašto osječko kazalište koje ima svoj orkestar, zbor i soliste mora angažirati za manifestacije tipa «novoodišnji koncert» ili «lipanjska operna noć» vanjske glazbenike i još uvijek nepoznate soliste ne dajući priliku svojim umjetnicima da nastupe na takvim prigodnicama pa zbog toga troškovi za 8 koncerata prelaze 230 000 kuna.
Slična je situacija s lošim planiranjem i u Rijeci gdje su također poznati redatelji i eventualno adaptatori te su npr. potpuno nerazrađeni programi brojnih predloženih «koprodukcija» s kazalištima i festivalima u RH i u regiji. Tko što od partnera radi u tim produkcijama ostaje nepoznanicom, a tamošnji su troškovnici rađeni šlampavo s cjenicima koji su u najmanju ruku - nelogični.
Ne možemo se složiti ni s upornim zadržavanjem dugodišnje prakse naših najvećih festivala po kojoj se npr. konačni program definira ceremonijalno tek početkom veljače za tu godinu, to je zastarjeli običaj koji treba hitno mijenjati jer dovodi u pitanje konkurentnost te manifestacije. Za Splitsko ljeto nije pak dostavljen niti jedan naslov. Dovoljno je spomenuti da je Salzburški festival pustio u prodaju ulaznice za ovogodišnji festival već 20. XI. 2013. godine te će, kao i obično, sve biti rasprodane do trenutka kad DLJI tek «otkriva» svoj program. Za Splitsko ljeto i taj će rok, očito biti premašen. Apeliramo na osnivače i Vijeća tih nacionalnih manifestacija da ukažu ravnateljstvima na tu lošu praksu i na nužnost promjene smjera u planiranju repertoara.
EVALUACIJE PROGRAMA IZ 2013.
Što se samih «izvješća» tiče, SVA su (osim HNK u Varaždinu, HNK Split i HNK Zagreb koja ista nisu ni dostavila te apeliramo da se ona HITNO zatraže) pisana s visokim stupnjem emocionalnosti s kojom intendanti i suradnici ističu svoje nemjerljive zasluge te slijedom njih i visoke domete programa te se u tim dokumentima prečesto upotrebljavaju izrazi poput: maestralno, impresivno, iznimno, pun pogodak, sjajno, fantastično i sl. Pritom nijedan dokument od analiziranih nije prošao lekturu te je zamjetna gramatička i svakovrsna stilska zbrka. Zaključak koji se nameće je da za ravnateljstva naših najvećih kazališta i festivala gotovo nerješiv problem predstavlja profesionalno pisanje evaluacije te s tim u vezi i izuzetno značenje toga dokumenta, kao i njezina realizacija. Baš niti jedno dobiveno «izvješće» ni u jednom segmentu ne zadovoljava jasno definirane metode i pokazatelje izrade takvoga dokumenta. Dakle, umjesto “samoevaluacijskih” lauda ispisanih na račun svojiih programa, trebalo bi sukladno pravilima struke, u svakom predloženom programu reći nešto o ciljevima (npr. visoki profesionalni standardi, precizne karakteristike identiteta i sudjelovanja na regionalnoj umjetničkoj sceni) i parametrima (npr. primjena međunarodnih profesionalnih standarda, jasno mjesto na kulturnoj sceni i medijima), razraditi kriterije (npr. diversifikacija publike, uključenost u kulturno-političke akcije, socijalni angažman, intersektorska suradnja), načiniti pokazatelje kvantitativne i kvalitativne evaluacije (osim nagrada, navesti i broj gledatelja, zastupljenost različitih društvenih skupina, obrazovnu strukturu gledatelja, vizualnu usaglašenost, gostovanja, pozive na festivale, napise u stručnim medijima) putem jasno izbrojivih i primjenjivih metoda koje se, osim (objektivne, a ne ovako redom – subjektivne i zbrkane) autoevaluacijske metode, odnose na: eksternu evaluaciju dosegnutih standarda i analizu stanja na početku i na kraju izvještajnog razdoblja te neizostavno - praćenje publike.
Nasuprot tome, u podnesenim «izvješćima» su u prevelikoj mjeri prisutni izrazi žaljenja zbog brojnih ograničenja na koje nailaze čelni ljudi u svojim mandatima te su zbog njih navodno blokirani u svojem umjetničkom i organizacijskom djelovanju. Posljedično, svi redom pokazuju tendenciju prebacivanja odgovornosti za sve propušteno na ostale subjekte kulturne politike u RH. Tako se u vlastitu načinu rada ne naslućuje nikakav osjećaj odgovornosti za možebitne propuste ili pogreške.
Stoga, Vijeće na kraju ove analize apelira na sve službe Ministarstva, a naročito na pomoćnika g. Stojsavljevića da što prije pokrenu niz mjera i postupaka koje će pomoći ravnateljstvima naših nacionalnih kazališnih organizacija da podignu svoje stručne vještine u pravcu suvremenog menadžmenta i suvremene kazališne estetike kakvi i dolikuju tim institucijama.
Za Vijeće:
Snježana Banović, predsjednica
