Login za korisnike

Nebo je sivo i vidi se ispušni dimnjak nekog tvorničkog postrojenja

Zašto nije baš svejedno u koji kafić zalazite, naročito nakon fatalne prometne nesreće. znaju Vedrana Klepica i Franka Perković

***

"Jedino što je ona zapravo htjela jest imati onaj kurvinski gen za napućenu gornju usnu, i eventualno, reći mu da on nije nimalo nalik svome ocu, on definitivno nije nimalo nalik svome ocu, jer on nikada nije imao muda priznati neke stvari o sebi, jedino što on zna jest voziti Hondu, ili Toyotu, ponekad i Ford, četiri cilindra, metaliksivi ili tamnoplavi, uvijek između 80 i 150 kilometara na sat, jedino što on zna jest čekati da dovrši svoje četvrto piće, da ga ona pita hoće li još jedno, da kaže ne, da joj plati i da ode doma i da ni ne pogleda njega, koji uvijek sjedne baš tamo, baš namjerno, kao da mu nije jasno da od toga, barem sada, neće biti ništa."

Ulomak je to iz novog dramskog teksta i više nego produktivne Vedrane Kleipice, a koji premijerno postavlja KUFER u režiji Franke Perković.

60-minutna predstava nastala je prema originalnoj ideji studenata glume na Akademiji dramske umjetnosti – Romana Nikolića, Milice Manojlović, Dade Ćosića i Hrvojke Begović, kroz seriju improvizacija kontrapostiranih pisanom tekstu.

Kroz poluispovjednu formu Nebo..., kažu autori, "dotiče četiri priče čiji sadržaj možda nije uobičajen, ali vrlo vjerojatno jest svakodnevan. "

Četiri lika, koje spaja jedna automobilska nesreća u kojoj pogiba otac jednog od njih, poslovno i financijski dobrostojeći čovjek. Njih četvoro su sin poginulog muškarca, žena koja je bila muškarčeva ljubavnica, muškarac čija je cijela egzistencija obilježena nasumičnom logorejom i seksualnim pretenzijama na sina preminulog, te konobarica koja je bila jedini svjedok prometne nesreće, što ne bi bio problem, da se cijeli ansambl likova redovito ne skuplja upravo u njenom kafiću...


Odgovori