Login za korisnike

Glorija (&TD)

Od cirkusa do crkvenog čuda i natrag, ili o – manipulaciji. Iz pera Ranka Marinkovića, a u režiji Saše Božića.

***

Glorija Fleche trapezistica je u očevu cirkusu, koja na jednom od nastupa u posljednji tren izbjegne smrt, te se nakon toga odlučuje zarediti. Dvije godine kasnije, ona je časna sestra Magdalena u maloj župi u kojoj ambiciozni mladi svećenik Jere smišlja kako raspiriti vjeru svoje pastve. Dolazi na ideju da kip Bogorodice zamijeni živom opaticom koja bi povremeno pomakla oči i tako uvjerila ljude u postojanje Boga, a tu ulogu namjenjuje baš Magdaleni, u koju je - ispostavit će se - zaljubljen. Iako se ostali svćenici poput  don Zane i don Florija protive toj ideji, don Jere je uporan pa na koncu Magdalena provodi dane u crkvi glumeći Bogorodicu. No, kad u biskupiju naiđe njezin otac, maestro Floki Fleche, u želji da svećenstvu proda mehanički kip Isusa na raspelu, prepoznat će kćer, a ona će ganuta pustiti suzu, što će ugoziti don Jerin 'projekt'.  On će se nemilosrdno i gnjevno napasti Magdalenu, a ona će se razočarana odlučiti vratiti u cirkus... Prije povratničkog nastupa na trapezu, susrest će se još jednom sa don Jerom koji će je pokušati odgovoriti od povratka u cirkusku arenu, no ona ga neće poslušati da bi na koncu drame sa trapeza otišla u smrt...

To je ukratko radnja najslavnija drame komiškog Voltairea, Glorije Ranka Marinkovića, koja je svoj slavi uprkos, zapravo jedan od najneistraženijih tekstova domaće literature. Na sceni nacionalnog teatra, primjerice, igrana je samo dva puta u razoblju od punih pola stoljeća! Razlog je tome činjenica da za života šjor Ranko nije dozvoljavao da se u tekst imalo intervenira, a kako u svojim autobiografskim zapisima svjedoči Božidar Violić, upravo je zbog toga i zabranio jednu od njezinih produkcija devedesetih.

Nakon Marinkovićeve smrti, 2001. godine, nasljednici autorskih prava zauzeli su daleko liberalniji stav, pa je tako među inim Glorija 2010. doživjela i svoju mjuzikl verziju, u adaptaciji Jovana Ćirilova i s  glazbom Kornelija Kovača  a sve u produkciji Pozorišta na Terazijama.

Radikalno čitanje predloška najavljuje i redatelj najnovije produkcije, Saša Božić, polazeći od ideje da "svaki  gledatelj ima potrebu  da pounutri vlastito iskustvo gledanja neke izvedbe". Kako sam kaže:

U “Gloriji” je to potreba da se prisustvuje činu smrti. Ta se slika priprema kroz cijelu predstavu sukobom između Don Jereta i Glorije, ili sukobom Don Jereta sa samim sobom. Kroz cijeli se komad protkiva ideja da je pojedinac tek lutka u vlasti ideološkog mehanizma, a potreba da se tom mehanizmu othrva nalazi se u ekstremizmu: smrti, kreaciji nekog hibridnog identiteta, subverziji institucionalnih mehanizama.

Politika čuda u “Gloriji” razotkriva  pogled kao nadgledanje tuđega tijela: Glorijina nedostupnost Don Jerinu pogledu iz komada, širi se i na promašaje Glorijina promatranja same sebe. Čudo izvedbe odmiče se od neuspjeha ženskog tijela kojeg konstantno svojataju i manipuliraju muškarci (otac- vlasnik cirkusa i zaljubljeni svećenik).

Gloriju igra - Nataša Dangubić.


Odgovori