Probni mjehur od sapunice

Paradoksalno, i oni najugroženiji trenutnim funkcioniranjem sustava – dakle samostalni umjetnici i oni bez ikakvog statusa – zapravo ne žele nikakvu promjenu.

  

Kad je polovicom siječnja 2012. Drama HNK Zagreb izvela svoju prvu ovogodišnju premijeru, malo je tko uočio da od 15 glumaca na sceni, samo njih 5 u istoj kući jest i zaposleno.

Teatar koji domaće porezne obveznike stoji čak 10 milijuna kuna više nego li cijela hrvatska kinematografija zajedno (!), ima 41 zaposlenog glumca i glumicu, ali eto predstavu ne može izvesti bez 10 gostiju. Od toga je njih 8, uz dodatne honorare, stiglo iz drugih zagrebačkih gradskih kazališta u kojima su – na plaći.

Koliko god bile omražene nogometno-kazališne metafore, pokušajte zamisliti situaciju u kojoj Pepe Guardiola usred prvenstva posuđuje igarača Mourinhu ili ako baš hoćete Balakovu? Ne možete? E, onda o hrvatskom teatru – nemate pojma.

Jer iste te siječanjske večeri, dok su gosti iz drugih teatara u HNK igrali 'Maškarate ispod kuplja', domicilni su glumci - oslobođeni gnjavaže da svoju plaću i zarade - kućne budžete podebljavali zarađujući honorare par tramavajskih stanica dalje. U Histrionima, privatnoj umjetničkoj organizaciji, koju su samo zagrebački porezni obveznici u prošloj godini dotirali sa 1.240.000 kuna.

Neki su - sasvim je izvjesno - nekog vraga te večeri i snimali. U svakom slučaju radilo se. Koliko ste puta sve to kao porezni obvenici platili, nikome nije palo na pamet.

Istovremeno zemljom je tumarala  mala vojska nezaposlenih glumca i onih u statusu samostalnih umjetnika, a za koje posla jednostavno – nema. Gradska ih kazališta ili ne trebaju ili ne mogu uposliti, navodno zbog nedostatka novca, nezavisina produkcija je na izdisaju, a snima se – na kapaljku i to po mogućnosti, s poznatim licima.

Takvim i sličnim primjerima već se godinama krčmi onih bijednih 0.8% državnog proračuna, koliko ih Hrvatska izdvaja za kulturu, a svaki dosadašnji pokušaj da se u to ludilo uvede reda bio je unaprijed osuđen na propast jer je uvijek pokušavao sanirati samo posljedice, ali ne i uzroke cijele priče.

Budimo pošteni – nisu glumci HNK Zagreb krivi što u rečenim 'Mašakaratama' nisu sudjelovali. Redatelju je za predstavu trebalo 7 lutkara, a intendantci nacionalne kuće punih godinu dana, koliko predstavu planira, nije palo napamet da svoje glumce obrazuje u baratanju lutkama. Pa neće valjda ulagati novac u vlastite zaposlenike? Jok. Jednostavnije je, iako ne i jeftinije, zaposliti – tuđe.

Istovremeno, nije baš ni intendantica kriva za sve. Neke glumce koje već godinama ne može natjerati na pozornicu – sve i da hoće - ne može otpustiti. U gotovo svakom domaćem teatru postoji barem jedan glumac ili glumica za koje se više nitko i ne sjeća kad su posljednji put bili na sceni, iako plaću uredno primaju. Postoje, međutim, i oni 'nadljudi' koji i nakon cjelodnevnog snimanja TV serija 'jednako' kvalitetno uspjevaju još odigrati i večernje predstave.

Jedna od njih je i 'kraljica hrvatskih sapunica' kakoj joj tepaju mediji, Ksenija Pajić, za koju će vam se, hrvatskom jalu uprkos, svi njezini kolege redom zakleti da je najveći profesionalac ikad. Zbog Ksenije nikad nije otkazana niti jedna predstava, niti ijedan dan snimanja, a uz to još na neki čudesan način uspjeva biti sa svima u dobrim odnosima. No, nekoga tko se doista ozbiljno razumije njezin posao, Ksenija će teško uvjeriti da baš sve spomenute glumačke zadatake obavlja s jednakom energijom, jer je to, nakon 10, 12 i više sati rada dnevno – posve – neizvedivo.

No, u sustavu koji ionako ni na koji način ne evaluira glumački ili bilo koji drugi umjetnički posao, činjenica da netko makar i formalno može zadovoljavati sve svoje obaveze, dovoljna je da se bude – heroj.

I tako to ide – do u  –  nedogled. Neki rade sve istovremeno, neki ne rade ništa, neki rade samo ono što se dobro plaća, iako plaću već imaju, a neki – i ti su stvarno najluđi – rade samo i isključivo u kazalištu, baveći se baš najzahtjevnijim ulogama.

Nažalost, uprave kazališta ne prave među njima nikakvu razliku. Svi imaju iste ili gotovo iste ugovore, u njihovo profesionalno napredovanje i usavršavanje ulaže se malo ili najčešće – ništa, i većinom ih se tretira kao i sve druge assete u javnom sektoru – s nemarom.

Zato pametni (i) snimaju, a 'budale' rade samo za plaću.

Institut glumačkog ansambla poznaju rijetke države u svijetu, a osmišljen je među inim zato da bi poreznim obveznicima za njihov novac osigurao što kvalitetniji kulturni proizvod. Porezni obveznik, iako toga nažalost nije svjestan, glumca u ansamblu zapošljava kako bi ovaj neopterećen svakodnevnom borbom za egzistenciju – proizvodio umjetnost. Angažman u ansamblu neke kazališne kuće i sigurnost koja uz njega ide, trebali bi biti potvrda kvalitete, čast i obaveza.

No, niti jedan domaći glumac pri potpisivanju ugovora o angažmanu nije saznao koje mu je to uloge kazalište namijenilo i zašto ga je zapravo zaposlilo. Ne zna hoće li njegova karijera u angažmanu stagnirati ili profitirati. Možda će jednostavno – statirati u – kukuruzu. Nema garancije da će mu izvrsnost donijeti ikakvo napredovanje, pa je manje-više pretvoren u činovnika, a kazalište u mjesto u kojem posvećenost postoji tek u tragovima.

Kad bi sustav kazališne ravnatelje obvezao (ali im i omogućio) da repertoar planiraju u skladu s ansamblima, preko noći bi se 'provjetrile' sve domaće kazališne kuće.Oni koji bi u njima ostali – bili bi u poziciji tražiti i dobiti daleko veću naknadu za svoj rad i ne bi im vjerojatno palo na pamet tražiti 'kruha povrh pogače', odnosno 'sapunice' povrh Držića.

U idealnoj situaciji, glumac ili glumica dvije bi godine igrao velike i teške uloge u kazalištu, koje bi mu donijele priznanje struke, prijeko potrebno iskustvo i dodatne vještine, a onda bi ih u nekom trenutku 'unovčio', snimajući – dok nije na ugovoru s kazalištem - što god mu srce želi.

No, budući je takava organizacija očito i dalje utopija, paradoksalno, i oni najugroženiji trenutnim funkcioniranjem sustava – dakle samostalni umjetnici i oni bez ikakvog statusa - zapravo ne žele nikakvu promjenu. Jer se svi jednog dana nadaju angažmanu pod postojećim uvjetima.

Naime, zaposleni glumci imaju pravo na plaću i  plaćeno bolovanje, godišnji odmor, dar za dijete, naknadu za prijevoz i topli obrok, te niz drugih povlastica o kojima samostalni umjetnici, a kamo li oni koji do tog statusa još nisu ni stigli – ne mogu ni sanjati.

Za razliku od njih, onima bez statusa i samostalnim umjetnicima, ostaje grčevita borba na tržištu, pristajanje na kojekakve poslove 'koji plaćaju račune' ili odricanje od svega kako bi se 'izbrusila' struka.

Samostalnima je uz to, država prije par godina u sklopu kriznih mjera smanjila osnovicu mirovinskog osiguranja za čak 33% i nema je, prema trenutnim projekcijama proračuna,  namjeru vratiti na staro barem do 2014. godine. Zato će, odu li nakon punog radnog staža u mirovinu, samostalni biti sretni ako ista bude iznosila makar i 1800 kuna. Razbole li se od svega toga – na plaćeno bolovanje mogu tek nakon puna 42 dana!

Država pak, umjesto da pokušava što veći broj glumaca stimulirati da odu u slobodnjake – i tako se zapravo pretvore u poduzetnike – navodno planira situaciju i dodatno pogoršati. Spominje se, naime, uvođenje penala koje bi kazališta ubuduće trebala dobijati od filmskih i TV producenata, budu li angažirala njihove glumce. To bi glumište dovelo u stanje jednako onom zdravstva, nakon Milinovićeva Pravilnika o dopunskom radu liječnika.

U pitanju nije ništa drugo do li probni balon, i to od sapunice, iako kako smo iz primjera na početku priče vidjeli, problema ima sasvim dovoljno i bez njih. Na priči o navodnoj zabrani 'fuša' iscrpit će se i ono malo interesa što ga struka ima za resorno zakonodavstvo i tu će, po svoj prilici, cijela priča i završiti.

Jer, da se baš hoće uvesti reda počelo bi se – radikalno. Poštivanjem postojećeg Zakona o kazalištu. Po kojemu bi intendantica nacionalnog teatra 'svom' Kazališnom vijeću, a u kojem sjede i predstavnici ministarstva, morala argumentirati svoje kadrovske odluke. Pa da vidiš – sapunice.

 

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.