Antički mit o Antigoni do suvremenih je dana stigao posredstvom Sofoklove istoimene drame, a za koju zamo da je napisana prije 422 pne. Kronološki ona je treća od njegove tri tebanske drame, no napisana je - prva.
Priča je slijedeća:
Antigona je bila Edipova kćer. Edip je, kao što znamo, ubio oca, oženio majku i zbog toga bio proklet. Edip i Jokasta osim Antigone imali su kćer Izmenu te sinove Eteokla i Polinika.
Bilo je dogovoreno da u Tebi naizmjence vladaju Polinik, Eteoklo i Kreont. No ubrzo je došlo do sukoba u kojem su Polinik i Eteoklo poginuli. Kreont je odlučio da će Eteoklo biti pokopan sa svim počastima a da će Poliniku ukop biti uskraćen, njegovo će tijelo biti ostavljeno strvinarima jer je poveo stranu vojsku protiv rodnog grada.
Usprkos izričitoj zabrani, Antigona je pokušala održati pogrebni obred i pokopati Polinika. Stražari su tijelo otkopali i uhvatili je pri drugom pokušaju izvršenja obreda. Kreont ju je osudio na smrt – živu će ju zazidati.
Nije popustio ni kad ga je za milost molio sin Hemon koji je trebao oženiti Antigonu. Predomislio se tek kad mu je vrač Tiresija rekao da će se na Tebu spustiti strašna nesreća jer je Kreont svojim postupcima razbjesnio bogove – Antigona je postupila prema božjim zakonima.
No već je bilo kasno – Antigona i Hemon počinili su samoubojstvo. A kad je čula tu vijest, ubila se i Hemonova majka Euridika i na izdahu proklela muža.
Antigona je doživjela nebrojene adaptacije od kojih jednu, onu filmsku možete pogeldati i u našoj Videoteci. Najnovija joj se pak sprema u vidu autorskog projekta Ozrena Prohića za Talijansku dramu HNK Rijeka, koju ta kuća najavljuje ovako:
Mit o Antigoni nas progoni. Ne pozivamo se mi na mit u traganju za odgovorom na našu sadašnjost, već ona sama, Antigona, dolazi u potrazi za nama. Ciljano i izazivački vraća se nanovo raspravom o sigurnostima svijeta, idejom da smo od vremena do vremena, pogotovo od doba francuske revolucije, stvorili pojam demokracije. Upravo ona, u Sofoklovim stihovima obesmrćena tisućljetna mladica, motri i ismjehuje naše neuspješne pokušaje u „vježbanju demokracije“.Teško je navesti broj prijevoda, prilagodbi, obnavljanja mita o Antigoni: dvadesetak je godina tome da ih je George Steiner pobrojio oko 1.530. Teško je pronaći bolji dokaz o snazi grčke tragedije u prikazu priča koje se svojim značenjem nastavljaju daleko iznad vremena i mjesta gdje su i kada nastale. Pa i mi, u nemogućnosti bijega od očaravajućega utjecaja Antigone, baš sad i baš u ovome „božanskom času“, osjećamo potrebu postaviti se prema neprolaznome mitu
