Login za korisnike

Pismo iz 1920.

Što se dogodi kad Oliver Frljić otvoreno laže, a dobroćudno lice s TV reklame ljuti i, kakve veze sa svim tim ima – Ivo Andrić?

***

Predstava kojom je otvoren 51. MESS, popriličnu je medijsku buru izazvala i prije premijere, a sve zbog sukoba njezina autora Olivera Frljića s 'protagonistom protiv vlastite volje' - Emirom Hadžihafizbegovićem. Naime, predstava je za polazište trebala uzeti Andrićevo “Pismo iz 1920.” (što bi joj se na koncu i moglo smatrati okvirom), a Frljić je u tu svrhu sam napisao i najavu, kojoj je nakon vlastitog imena dodao napomenu - otvoreno laže. Točnije:

Oliver Frljić (otvoreno laže): Vratiti se u Bosnu nakon što sam je napustio u aprilu mjesecu 1992. bilo je kao vratiti se u paralelnu stvarnost. Jednostavno, sve te godine koje sam izbivao nisam imao mogućnosti naviknuti se na sve nenormalnosti koje su građanima Bosne postale norma. Ponovni susret s Bosnom srušio je sve one ideje autentične Bosne koje sam godinama, svim  strašnim vijestima koje su iz nje dolazile usprkos, čuvao negdje skrivene. Zapravo, susret s tom realnom Bosnom bio je toliko brutalan i toliko je ubijao sve ono što sam želio da Bosna bude, da sam odlučio slijediti tragove one druge, fikcionalne Bosne. Nakon kraćeg traženja ponovno sam pročitao Andrićevo “Pismo iz 1920.” i ta njegova, književna Bosna učinila mi se strašnija od stvarne Bosne. Previše je precizno opisivala današnju Bosnu. To je u njoj bilo najstrašnije. Scenska Bosna koju sam tijekom rada na ovom projektu stvorio pokušava konkurirati ovim dvjema Bosnama – onoj Andrićevoj i onoj stvarnoj. Ne znam u čemu bi im trebala konkurirati, u svojoj užasnosti ili kao alternativa užasima tih dvaju Bosni. Ali to su već pitanja na koje odgovore može dati samo predstava sama.

No, kako to već biva s Frljićem, Andrić je bio tek okidač za inventuru stvarnosti, u koju je radeći s ansamblom uvrstio kolaž dokumentarnog materijala - od popisa srebreničkih žrtava, do ulomaka iz monodrame Godine prevare, a koju je  već rečeni Hadžihafizbegović izvodio tijekom rata. Kad je potonji to shvatio, nazvao je Frljića i navodno mu prijetio, a ovaj mu je pak ekspresno odgovorio otvorenim pismom u kojem je objavio i njegov broj telefona.

30. septembra 2011. u 19 sati i 30 minuta u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici održana je premijera moje predstave “Pismo iz 1920.” inspirirane istoimenom pripovjetkom Ive Andrića.

2. oktobra 2011. u 13 sati  i 39 minuta  zazvonio mi je mobitel. Nisam mogao ni pretpostaviti da se iza broja +38761141882 krije glumac Emir Hadžihafizbegović. Gospodin Hadžihafibegović se predstavio i odmah prešao na stvar. Postavio je pitanje je li točno da se u mojoj predstavi koristi audio zapis njegove ratne monodrame “Godine prevare”. Odgovorio sam potvrdno.

Radeći  “Pismo iz 1920.” kao autorski projekt za polazište nisam uzeo nikakav dramski tekst, nego je predstava nastajala kroz istraživanje različite dokumentarne građe. U jednom trenutku sam otkrio i spomenutu monodramu. Nastala tijekom rata, ona je s ove vremenske distance sjajan dokument jednog vremena u kojem ratnohuškačka retorika eksploatira patnju i negativne sentimente napaćenog bosanskog naroda. “Godine prevare” Hadžihafizbegović završava sljedećim pozivom: “Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom, da halaliti više nikada nećeš. Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela...” 

Navedeni završetak, kao i cijela monodrama u predstavi su dovedeni u kontekst današnjeg društvenog realiteta Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu glumci postavljaju pitanje na kojim temeljima počiva današnji suživot njezina tri konstitutivna naroda, je li se proces pomirenja doista dogodio, je li uopće moguć i pod kojim uvjetima. Na istom mjestu glumci postavljaju i pitanje je li, nakon ostrašćenog Hadžihafibegovićevog govora i kletve koju baca na one koji bi nakon svega što se u Bosni dogodilo možda mogli oprostiti, njegov trenutni angažman na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, s posebnim naglaskom na Beograd, moguće promatrati kao iskrenu gestu praštanja i pomirenja.

Iako predstavu nije pogledao, gospodin Hadžihafizbegović je najprije zahtijevao da monodramu i bilo kakvo spominjanje njega izbacim. Odgovorio sam mu da to ne dolazi u obzir jer je riječ o tipu projekta i teatra u kojem govorimo, između ostalog, i o živim, realnim osobama u kontekstu njihovog javnog djelovanja. A monodrama “Godine prevare”, kao i trenutni Hadžihafizbegovićevi angažmani su upravo to. Nakon toga je postavio pitanje tko još uz mene stoji iza ovoga, aludirajući da iza ovakvog nečega ne mogu stajati samo umjetnički razlozi, već se vjerojatno mora naći i netko od njegovih političkih oponenata. Odgovorio sam da sam isključivi autor projekta ja i da je izbor dokumentarne građe, također, isključivo moj. Onda je gospodin Hadžihafizbegović otvoreno zaprijetio da će upasti na sarajevsku premijeru predstave koja će se dogoditi u okviru Internacionalnog festivala MESS i koja je zakazana za 9. oktobar. Rekao je da će se popeti na scenu i odgovoriti glumcima na spominjanje njegovog lika i djela. Pokušao sam mu ponovno objasniti da je riječ o predstavi koja ne polazi od takvog tipa gledateljske participacije i da bi to bio grub, u svakom slučaju neumjetnički atak na njezinu formu i sadržaj. Na kraju mi je gospodin Hadžihafizbegović rekao ono zbog čega sam i odlučio napisati ovaj tekst. Rekao mi je da se ne osjeća dobro i zaprijetio da će on sada morati napraviti neke stvari da se i ja ne osjećam dobro. Ne ulazim u to što će gospodin Hadžihafizbegović konkretno napraviti, a zbog čega se ja neću osjećati dobro, ali želim širu javnost upoznati s njegovom namjerom. Cijeli taj telefonski razgovor pokazao mi je da taj bivši kantonalni ministar kulture, dobroćudno lice s reklame za mobilne telefone, nekadašnji pripadnik HVO-a i Armije BiH, slavljenik na čijem rođendanu se okupilo 300 uzvanika iz cijele bivše Jugoslavije, bivši član Stranke reformskih snaga i aktualni član Stranke demokratske akcije, ima još jedno lice. To je lice koje neodređenom prijetnjom pokušava napraviti pritisak i umjetničku cenzuru. Istu stvar je, ako se gospodin Hadžihafizbegović sjeća, 2008. pokušao napraviti ravnatelj Splitskog ljeta Milan Štrljić.

Na koncu, premijera je održana, nitko je nije prekidao, a zahvaljujući svemu predstava je dobila i popriličnu reklamu...


Odgovori