Nakon poduljeg vremena redateljskog posla opet se latio Zlatko Vitez, no ovaj put kao tekstualni predložak nije odabrao njemu omiljenog Krležu već novi dramski tekst Dubravka Jelačića Bužimskog. Dramu Stanari izgubljenog doma 2009. godine nije nagradila komisija nagrade Marin Držić, ali ju zato jest uvrstila u popis 10 naslova toplo preporučenih domaćim teatrima.
Drama je to s devet lica, šest muških i tri ženska i njena se radnja u cijelosti odvija u prostoru jedne kuće, tj. četiri odvojena stana. U njoj stanuju starica Greta, posljednja pripadnica plemićke obitelji koja živi u siromaštvu, Toni Tigelin, bahati, samouvjereni konceptualni umjetnik, Luka bolesnik, čovjek koji je prestao govoriti zbog ratnih trauma i o kome brigu vodi medicinska sestra Ana, te ostarjeli, ali još dobro držeći umirovljenik Zvonko, opsjednut erotskim uspomenama iz mladosti.
Greta ugošćuje novokomponiranog tajkuna Milana, Andrija, liječnik, povratnik iz SAD-a, sudionik Domovinskog rata, biti će samozvani i nasilni gost Tonija Tigelina; Wim Vondel, nizozemski novinar, strani ratni dopisnik, gorljivo će htjeti da ga primi PTSP-ovac Luka, unatoč protivljenju medicinske sestre Ane, a lijepa, mlada, tajanstvena Ana javit će se na na oglas za iznajmljivanje sobe kod neobičnog umirovljenika Zvonka.
Kuća, kaže sam autor, "tako postaje transpozicija šire društvene cjeline, a oni svojim pojedinačnim pričama reprezentiraju tjeskobnu sliku kolektivne nacionalne sudbine".
