Predstava se, naime, ne ‘prenosi’ na tim servisima, već izvođači u njoj sudjeluju svojim fizičkim i –digitalnim identitetima, pred publikom na internet sceni i onoj fizičkoj.
Birajući hoće li predstavu pratiti iz gledališta, posredstvom vlastitog računala ili smart telefona, publika će istovremeno birati i kut pogleda na jedno od različitih lica izvedbe, koja su međutim u stalnoj interakciji i jedno nužno mijenja drugo.
@BetaSkroz derivat je istraživanja u maksimalizaciji rizika izvedbe – podjednako izvođača, autora i publike, započetog još 2009. godine u okviru Kulture promjene zagrebačkog Studentskog centra.
Prvakinja nacionalnog baleta, Edina Pličanić i publicist, te glazbenik Ante Perković, riskirali su okušavajući se u dotad im nepoznatoj formi scenskog izraza, i razvili s nama niz zadataka kao okosnicu buduće izvedbe. No, koje će od tih zadataka, kako, kojim redom i tko izvesti, saznajemo slučajnim odabirom – tijekom same izvedbe.
Predstava nastaje formiranjem prostora privatnosti, kao jedinog čvrstog uporišta u javnom prostoru izvedbe, a slijedom teze Tima Etchellsa da nasinvesticija izvođača uvlači u izvedbu.
U drugom dijelu istraživanja, rizik je dodatno povećan činjenicom da su izvođači i publika lokaciju izvedbe saznavali samo 2 sata prije početka iste, u prostorima, poput jazz bara, kino dvorane ili galerije. Predstava je 2010. uvrštena i u dubrovački program festivalaPerforacije.
U @BetaSkroz svim se navedenim rizicima tog istraživanja pridodaje i onaj istovremenog izvođenja digitalnih i ‘analognih’ identiteta svih uključenih – od autora, preko izvođača do publike.
Vrijede li pravila mikrosociologije performativnog identiteta Ervinga Goffmana jednako u digitalnom i u fizičkom svijetu? Kako ta dva identiteta funcioniraju usporedno u onome što Nissenbaum naziva kontekstualnim integritetom? Ali, jednako važno – može li se sve to ispitati predstavom, živom izvedbom?
medijski partneri: Radio808 | Gadgeterija | Netokracija
powered by: T-Mobile & Radio808