'Naoružani' tek baterijskim svjetiljkama u grupi od osmero, imate zadatak dostaviti šifriranu poruku izvjesnom Josephu Capelliju, probijajući se kroz postapokaliptični labirint 'miomirisima' natopljenih hodnika. Nakon samo 15 minuta tog udara na sva osjetila i naciničniji u grupi trzat će se na svaki zvuk i panično tražiti izlaz, i pri tome im neće puno pomoći svijest da su zapravo dio – kazališne predstave.
Naslovljena «...and the darkness decended» po srijedi je najnovija produkcija londonskog kolektiva Punchdrunk, prvoboraca tzv. immersive kazališta, forme u kojoj istražujući goleme i detaljno dekorirane prostore, publika priču otkriva, umjesto da joj ista bude linearno servirana.
Tako su za svoju verziju Goetheova 'Fausta' 2006. Punchdrunk adaptirali 14,000 m2 jedne londonske peterokatnice, a čiji je prostor publika mogla istraživati satima, pronalazeći u njemu djelove narativa.
'The Masque of the Red Death' iz 2007. bio je inspiriran djelima Edgar Allan Poea, a izvedbe u staroj gradskoj vjećnici Battersea završavale su golemim balom, osim petkom i subotom, kad su se pretapale u cjelonoćni afterparty s interaktivnim sadržajima, celebrity gostima, nastupima bandova uživo i cabaretskim programom.
Skupina čije ime, ne bez vraga, dolazi od latinskog dementia pugilistica, nerodegenerativne bolesti sportaša koji često primaju udarce, u samo je nekoliko godina generirala more medijske pažnje i privuka toliko publike da su potencijalni sponzori gotovo stajali u redu sa samo jednom mišlju – 'i mi bismo dio tog kolača'.
«Mogli smo u se u tom trenutku pretvoriti u profesionalne proizvođače zabava i zaradili bismo bogatstvo», kaže jedan od autora, Colin Marsh. "Morali smo ozbiljno porazgovarati o tome kakava trupa želimo biti i kakvim se poslom želimo baviti. Shvatili smo da nema razloga zašto umjetnost i kapital ne bi mogli koegzistirati, na obostranu korist. To se u vizualnim umjetnostima događa neprestano, zašto ne i u kazalištu? Zašto su ljudi tako nervozni kad je taj konceptu u pitanju?»
'Ponajbolji kazališni pjesnici' kako ih naziva The Guardian, a čije se ulaznice na e-Bayu trže i za nekoliko stotina funti, svoju su najnoviju produkciju, naime, napravili kao performativni foršpan (!) za Resistance 3, PlayStation pucačinu u prvom licu.
«...and the darkness decended» po narudžbi tvrtke Sony, podno Waterlooa je u četiri rujanske večeri vidjelo tek 300 gledatelja, no kritike predstave svejedno su osvanule u svim britanskim dnevnicima. I to redom - u superlativima.
Publiku su pak mahom činili ljudi koji u kazalište inače nikad ne bi otišli, die-hard ljubitelji franšize Resistance u čija je prva dva nastavka Nathana Hale branio Zemlju od alienske rase Chimera, ali je rat izgubio, zarazio se smrtonosnim virusom, i na koncu drugog nastavka - dobio metak u čelo od suborca, Josepha Capellia.
Naime, osim kazališnih kritičara, predstavnika specijaliziranih medija, i Punchdrunkovih donatora, ulaznica su se mogli dokopati samo gameri koje je ovim doživljajem odlučio počastiti Sony. 'Klasična' kazališna publika nešto je manje oduševljena ovim modelom distribucije, prvenstveno zato jer do svojih karata jednostavno – nije mogla doći.
Sonyeva marketinška mašinerija, mogla je naravno, i bez ovog golemog izdatka lansirati igru koja u recenzijama posljednjih tjedana dobiva u prosjeku 85 od mogućih 100 bodova.
No, pretvaranje Resistance 3 u kazališnu izvedbu bila je ideja Carla Christopher-Ansarija, šefa sponzorstava u Sony Computer Entertainment Europe, koji kaže kako tvrtka već neko vrijeme traži projekt na kojem bi mogli surađivati s Punchdrunkom. Čekali su, međutim, priliku u kojoj bi 'emocionalni angažman' igrača i 'multiplayer model' došli do punog izražaja.
Punchdrunku ovo pak nije prvi izlet u tzv. korporativnu umjetnost - za potrebe promocije piva Stella Artois Black kreirali su 'The Night Chauffeur', promendanu produkciju na 7 lokacija, a za otvaranje svog novog londonskog dućana angažirao ih je i Louis Vuitton.
No, nisu luksuzni brandovi jedini koji se upuštaju u takve suradnje. Trupa Signal to Noise, poznata po svojim dislociranim produkcijama i intervencijama doslovno u stanove publike, nedavno je za potrebe lanaca Pizza Express kreirala 15-minutnu verziju 'Kuma', nazvanu – 'Il Padrino Express' koja je publici 'servirana' kao najava novog menija.
Umjetnički ravnatelj trupe, Chris Goode isprva nije bio oduševljen ponudom, no kako kaže: "Što sam više razmišljao o toj ponudi , to mi se sve više činila interesantnim nastavkom eksperimenata koje smo već radili po kućama. Odvesti tu ideju korak dalje bilo je intrigantno, restorani su fascinantna okruženja. Ako ne probamo, nećemo nikad znati žele li ljudi tamo s nama neku interakciju ili će samo u tišini buljiti u hrpe tijesta pred sobom».
Slično razmišlja i Punchdrunkov umjetnički ravnatelj Felix Barrett: "Prečesto postoji sumnja da je rad nastao temeljm komercijalne narudžbe nekako 'prljav', za razliku od onog nastalog sredstvima iz javnih fondova. A živimo u svijetu u kojem čak i umjetnički ravnatelji predstave koje postavljaju nazivaju 'projektima'. Isuviše je mediokritetskog u kazalištu, previše predstava koje vidite i odmah zaboravite. Što je onda krivo u tome da dobijete financijsku potporu koja će vam omogućiti da kreirate nešto što će publika pamtiti zauvijek? Umjetnost je umjetnost, plaćala je država ili tvrtke'.
Slična iskustva imaju i Tim Petter i Steve Edgar iz trupe Dream Engine, no upozoravaju: "Branding može biti problem. Neke tvrtke još uvijek ne mogu iz glave izbaciti ideju da projekt vrijedi samo ako njihovo ime u njega utisnoto velikim slovima. Morate im pomoći da shvate da je umjetnost umjetnost i da je njihova povezanost s njom – ključna stvar».
U vremenu kojem su diljem Europe drastično smanjenja javna izdavanja za kulturu i umjetnost, na lekcijama kolektiva Punchdrunk, Signal to Noise, Dream Engine i sličnih, mogli bi učiti mnogi. U Hrvatskoj pogotovo. Samo u Gradu Zagrebu izdavajanja za nezavisne produkcije smanjena su u proteklih godinu dana za 30%, a puno bolje nije ni na razini države.
No, za realizaciju sličnih projekata, u domaćim bi prilikama o partnerstvu kapitala i umjetnosti drugačiji trebali početi razmišljati i potencijalni sponzori i umjetnici, ali i često ključni igrači – marketinške agencije.
Publici ostaje tek da – čeka.