Vjerojatno jedna od najpoznatijih američkih drama ikad napisanih, Tramvaj zvan čežnja (ili žudnja, kako u kojem prevodu), slavnog dramatičara Tennesseeja Williamsa, koji je za nju dobio Pulitzera 1948. godine, dio svoje popularnosti vjerojatno duguje i izvanrednom kazališnom uprizorenju koje je režirao veliki Elia Kazan 1947. godine i u kojem je glavnu mušku ulogu Stanleya Kowalskog igrao Marlon Brando. Predstava je osvojila dva Tonya, a Kazan se četiri godine kasnije odlučio na filmsku adaptaciju istog djela, ponovno sa Marlonom Brandom u glavnoj ulozi. No, na filmskom setu mu je partnericu Blanche DuBois umjesto Jessice Tandy zamjenila mnogo popularnija Vivian Leigh, što se očigledno i isplatilo s obzirom da je Leigh dobila Oscara za najbolju žensku ulogu.
No, drama Tennesseeja Williamsa fascinira i dalje pa 1995. godine Andre Previn, skladatelj i dirigent najpoznatiji po glazbi za filmove Gigi, My Fair Lady i Kiss Me Kate, odlučuje Tramvaj zvan čežnja pretvoriti i u operu.
A preko dramske predstave, filma i opere dolazimo i do baleta, i to domaćeg. Skladatelj i dirigent Mladen Tarbuk odlučio je napisati glazbu, prema motivima drame libreto je napisla Sanja Ivić, a za koreografiju i režiju pobrinuo se jedan od najpoznatijih hrvatskih baletana i koreografa Dinko Bogdanić. Predstava je otvorila 23. zagrebački biennale, a upravo je za nju Dinko Bogdanić dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju koreografiju.
Priča o razmaženoj i neurotičnoj, ali lijepoj južnjakinji Blanche DuBois, koja pokušavajući pobjeći od svoje prošlosti koja uključuje alkoholizam, gubitak posla u školi zbog zavođenja maloljetnika i gubitka obiteljske plantaže, odlazi svojoj sestri Stelli Kowalski. No ubrzo će se naći u sukobu s Stellinim mužem, Stanleyem Kowalskim, pripadnikom nove industrijsko – imigrantske generacije, čovjeka brutalne i ujedno senzualne prirode, koji pokušava na prilično nasilan način suočiti Blanche sa njenim problemima iz prošlosti, što će rezultirati njenim živčanim slomom.
