Arkulin

Radi se o manje poznatom komediografovom djelu pod nazivom Arkulin, koje iako se nikada nije svrstavalo u sam vrh Držićevih dramskih ostvarenja, obiluje satirčnošću, suvremenošću, kritikom dubrovačkog društva i tipično držićevskim motivima koji prilično podsjećaju na slavnog Dunda Maroja ili Pometa, a ponekad i na Tripče de Utolče. A čak je i prilično dobro sačuvan, jer ono što je izgubljeno jesu samo neznatni dio početka prvog čina i prolog. Tako da iako nikad nećemo biti sigurni na čijem je piru i kad točno Arkulin izveden, barem nema nikakvih dvojbi o tome kako završava. Glavna tema je dakle, ponovno, škrtost. Ali, proces je obrnut. Bogati starac Arkulin nakon godina i godina trgovanja i ulaganja, odluči svoj miraz zapečatiti i naći si ženu i to lijepu mladu udovicu Ančicu s Lopuda, no naravno pokušavajući je dobiti – bez ikakvih troškova. Ančicina obitelj je prilično zadovoljna što Ančica ima mogućnost postati žena bogatog trgovca, no niti oni je nisu spremni dati sam za ljubav, već traže protumiraz. Naravno, svjesni da Arkulinu ne pada na pamet odreći se niti najmanjeg dijela svoje imovine, Ančicina obitelja angažira Negromanta da magijom sredi stvari. Negromant rado pristaje na to s obzirom da je već imao u prošlosti konflikata s Arkulinom, pa se pretvara u lik Arkulina dok samog Arkulina magijom zaledi da nije sposoban na nikoji način djelovati. Tako se Negromant pretvoren u Arkulina vjenča s Ančicom, a Arkulin, nakon što magija popusti, čak bude i zadovoljan konačnim ishodom. Ansmbl predstave čine sami dubrovčani, već iskusni izvođači Dražićevih komada, što bi trebalo pridonijeti na uvjerljivosti mikrokozmosa Grada XVI. Stoljeća, a režiju potpisuje Krešimir Dolenčić.