Naslovnica > VIJESTI > CROSSOVER > Sezona 2008/09: HNK Rijeka

Sezona 2008/09: HNK Rijeka

Tematska odrednica riječke sezone je - melodrama, a provlači se kroz 13 naslova među kojima je i režijski povratak Neve Rošić, koreografski Dinka Bogdanića i prva ovdašnja opera Janusza Kice.
Share on facebook
Share on twitter

Prenosimo vam najave premijernih naslova u sezoni 2008/2009. onako kako ih je oglasilo Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci

Hrvatska drama

Alexandre Dumas Sin: Dama s kamelijama, režija: Damir Zlatar Frey
premijera: 3. listopada 2008.

Priča „Dame s kamelijama" u kojoj se prikazuje tragična sudbina Marie Duplessis, ljubavnice i "prijateljice" brojnih pariških dendija, pa čak i nekolicine velikana 19. stoljeća, pretočena u lik Marguerite Gautier, sinonima za melodramu, inspirirala je brojne umjetnike. Verdi je uglazbljuje u jednu od najpopularnijih opera, „Traviatu". Greta Garbo njome ostvaruje svoju najbolju filmsku ulogu.
U romanu „Dama s kamelijama", francuska kritika, osobito publika, vidi jedan od najvećih i najboljih ljubavnih romana što su ikada napisani na francuskom jeziku.
Kada se prvi put pojavio 1848., izazvao je pravu senzaciju što je autora ponukalo da ga preradi za pozornicu, gdje je također postigao nezapamćen uspjeh.
Kažu da je život u Parizu tog vremena bio "sladak kao šampanjac i neoprostiv kao sivo jutro poslije". No naravno, samo u raskošnim budoarima i kockarskim jazbinama gdje su žene zaslijepljene strašću ispunjavale volju bogatih muškaraca. Među njima, fatalna povezanost dvaju bića, starije kurtizane i mladića iz građanskih krugova, sudbinski je predodređena na nesreću.

Tatjana Gromača: Crnac, režija: Tomi Janežič
praizvedba: 7. ožujka 2009.

Debitantski roman Tatjane Gromače, najzanimljivije književnice mlađe generacije, „Crnac", priča je o odrastanju u dvije sredine, malome industrijskome gradiću vezanom uz djetinjstvo u kojem nema razumijevanja za pojedinca različitog od većine njegovih žitelja i velikom bešćutnom gradu gdje se glavna junakinja poput Alise u zemlji čudesa pokušava snaći i preživjeti u nimalo susretljivoj sredini. Iako puno melankolije, Gromačino je pripovijedanje lišeno svakog nepotrebnog sentimenta, a svojim humornim komentarima ona je spremna začas raskrinkati sve mane društva koje želi jedino vladavinu prosječnog i uobičajenog. Poseban čar ovoga romana jeste taj što je pisan očima djevojčice. Čak kada ona postaje djevojkom i ženom, svijet gleda zaigranom djetinjom naivnošću i iskrenošću, životnim pokretačima uz koje zapravo jedino uspijeva opstati.
Roman odiše gotovo nadrealnom poetičnošću svakodnevice, o čemu Gromača piše takvom iskrenošću, istančanošću i jednostavnošću da je njezina riječ zaista dirljiva.
Kroz fragmente jednog razorenog porodičnog albuma pred nama se rastvara svijet izgubljenih istina  u čijim se krhotinama sjećanja dešavaju male, za svijet sasvim nebitne drame. I to uvijek kroz snažne slike, uz tek nekoliko replika. Dovoljno uvjerljivih, dramatičnih i duhovitih da nismo mogli odoljeti izazovu i ne pokušati ih prenijeti u svijet kazališne iluzije.

Tennesee Williams: Tramvaj zvan žudnja, režija: Dino Mustafić
premijera: 23. travnja 2009.

Osim što je donijelo slavu i prestižne nagrade svom autoru Tenneseeju Williamsu, „Tramvaj zvan Žudnja" (A Streetcar Named Desire), jedno od najpoznatijih djela američke drame 20. stoljeća, dio svoje popularnosti zasigurno duguje i sjajnom kazališnom uprizorenju kojega je 1947. godine režirao Elia Kazan s Marlonom Brandom u glavnoj muškoj ulozi te kasnijem, još slavnijem istoimenom filmu ponovno s Brandom te popularnom Vivien Leigh.
Ova potresna psihološka drama Blanche DuBois, koja pokušava pobjeći od vlastite prošlosti i novopečenom Amerikancu, Stanleyju Kowalskom, brutalne no ujedno i senzualne prirode, priča je o vječnom sukobu suprotstavljenih životnih nazora, prošlosti i sadašnjosti, slabih i jakih.
U sudaru starog svijeta s pripadnicima nove industrijsko-imigrantske generacije, kroz prikaz se odnosa unutar obitelji tematizira djelovanje društvenih procesa. Dok Blanche svojim alkoholizomom, neurotičnošću, promiskuitetom i lažnim pretenzijama predstavlja dekadentnost i rasap starog Juga, Stanley svojom animalnošću, agresivnošću i vitalnom snagom predstavlja sadašnjost i najavljuje budućnost.
„Tramvaj zvan Žudnja" prikazuje prekretnicu u kojoj se stari svijet predaje novom poretku.

prema priči Jeanne-Marie Le Prince de Beaumont i filmskom scenariju Jeana Cocteaua: Ljepotica i zvijer, režija: Vito Taufer
premijera: 6. prosinca 2008.

„Ljepotica i zvijer" klasična je bajka, poznata po svojim raznim kazališnim, filmskim i mjuzikl verzijama. Na njenim osnovama nastaju djela čiji su protagonisti oblikovani kao zvijeri, sve do trenutka u kojemu se ne dogodi prosvjetljenje ljubavi. Zbog svojih arhetipskih likova, dramatičnosti, snažne emocije, inspirativna je za različita scenska iščitavanja u čiji prilog ide i činjenica da je omiljena tema i u mediju performansa te izvedbenih umjetnosti.
I najnovija riječka postava ove bajke bit će dekonstrukcija  priče Jeanne-Marie Le Prince de Beaumont iz 18. stoljeća i Cocteauovog poznatog filmskoga scenarija u osuvremenjenoj verziji s glazbom i songovima treš poezije. U vrijeme kada je pisana, ova je bajka zapravo bila oštra kritika društva u kojemu su očevi dogovarali brakove za svoje mlade kćeri, predajući ih često u ruke puno starijih muškaraca i neznanaca. Danas „Ljepotica i zvijer" postaje gorka priča vremena u kojemu se tradicionalne definicije ljepote i zvjerskog vrte oko odrastanja u okružju novca, društva sumnjivog morala s novopečenim bogatašima bez pokrića, tajkuna, kapitalističkih moćnika zatočenih u vlastitim ukletim dvorcima u kojima se može kupiti sve.

Peter Quilter: Glorious!, režija: Matjaž Latin
premijera: 26. svibnja 2009.

Temeljena na istinitoj priči, komedija „Glorious!" (Sjajno!, 2005.) suvremenog britanskog dramatičara Petera Quiltera, vodi nas u svijet Florence Foster Jenkins (1868.-1944.), „najgore pjevačice svih vremena", sulude sopranistice koja je 40-ih godina prošloga stoljeća postala nezaobilazna pojava u umjetničkome svijetu New Yorka. Florencin su entuzijazam i radost pjevanja naprosto bili tako snažni i iskreni, da je to u potpunosti zasjenilo njezine vrišteće pjevačke visine. Uvjerenoj u svoj operni talent, legendarna joj je izjava bila: „Ljudi mogu reći da ja ne mogu pjevati, no nitko ne može tvrditi da ja ne pjevam!" No, „prva dama klizne ljestvice" nije se pretjerano obazirala na loše kritike. Nastupala je na solo koncertima pred grupicama vjernih prijatelja koji su je slijedili u stopu i po ekstravagantnim balovima, sve dok njezina nekonvencionalna karijera nije kulminirala trijumfalnim rasprodanim koncertom u Carnegie Hallu u New Yorku, malo prije njezine smrti.
Ova je topla, duhovita, britka i otkačena komedija, kako ističe kritika Daily Expressa zapravo "lekcija kako živjeti svoj san."
Tekst „Glorious!" bio je nominiran za nekoliko prestižnih britanskih kazališnih nagrada, a nakon svoje londonske praizvedbe, preveden na brojne jezike te izvođen u više od dvadeset zemalja diljem svijeta. Taj je svjetski hit i dobitnik Nagrade "Laurence Olivier" za najbolju komediju.

Talijanska drama

Luigi Pirandello: Večeras improviziramo, režija: Paolo Magelli
premijera: 8. studenoga 2008.

Talijanska drama prvi je put počašćena suradnjom s jednim od velikih europskih redatelja, Paolom Magellijem. Estet i tumač suvremene stvarnosti, ali iznad svega velik znalac ljudskih titraja i slabosti,  Magelli je izabrao sučeljenje s jednim od najsloženijih dramskih tekstova talijanskoga kazališta prve polovice 20. stoljeća: „Večeras improviziramo" Luigia Pirandella. Takvo remek-djelo omogućit će mu da progovori ne samo o umjetnosti i o nužnosti da je zamisli kao oruđe otpora brojnim trivijalnostima i gadostima svijeta, nego također, s malom primjesom autoironije, o identitetu redatelja tiranina u radu s glumačkom družinom kojom se više ne može vladati.

Garinei & Giovannini, Iaia Fiastri: Dodaj jedno mjesto za stolom, režija: Branko Žak Valenta
premijera: 28. travnja 2009.

Od uspjeha davne 1984. godine s „Kornjačinim danom", glumci Talijanske drame priželjkivali  su da se na repertoaru ponovno nađe i mjuzikl. Talijanska tradicija, međutim, ne uključuje mjuzikl, već glazbenu komediju. „Dodaj jedno mjesto za stolom" jedna je od glazbenih komedija koju talijanska publika izrazito poznaje i voli. Desetljećima je s uspjehom bez presedana bila na sceni u rimskome Teatro Sistina, a uprizorena je na svim kontinentima.
Prvi protagonist premijere i najsretnije izvedbe bio je Johnny Dorelli. Priča je to o don Silvestru, župniku u nekom izmišljenom planinskom mjestu, kojega osobno nazove Svevišnji i priopći mu svoju namjeru da na zemlju pošalje drugi opći potop. Kao novi Noa dobiva zadatak da izgradi drvenu arku kako bi u njoj spasio od potopa sve stanovnike i životinje dotičnoga mjesta.
Režija predstave povjerena je maštovitom riječkom koreografu  Branku Žaku Valenti.

David Hare: Amy's View (različita mišljenja), režija: Neva Rošić
premijera: 24. ožujka  2009.

Veliki povratak u ovoj sezoni za Talijansku je dramu privilegija da ponovno surađuje s velikom pedagoginjom i redateljicom Nevom Rošić. Redateljica „Newyorškog maratona" spremna je uhvatiti se u koštac sa žestokom komedijom slatko-gorka okusa, „Amy's View" Engleza Davida Harea. Komedija je napisana 1997. i s golemim je uspjehom izvedena u londonskome National theatreu, a u Italiji ju je interpretirala Rossella Falk pod naslovom „Differenti opinioni". Komad je na scenu postavljen i sa Judi Dench koja je za svoju interpretaciju dobila Nagradu Tony. Svedena kroz posljednjih petnaest godina na četiri kratka čina,  ona govori o različitim mišljenjima, raznovrsnim stajalištima triju generacija koje se suočavaju i sukobljavaju, vrlo se rijetko sretnu, laganim i smirenim  tonom, gdjekad ironično, sjajno, duhovito, gdjekad tragično i dramatično, uvijek inteligentno. U ovoj slatko-gorkoj komediji s pinterovskim duhom riječ ima temeljnu važnost. Osobe su upletene u pričanje o različitim gledištima na život, egzistenciju, u međusobnoj komunikaciji, no također je tu svijet medija, alkohola i ljubavi, starosti, promašenih ambicija, nesposobnost sučeljenja sa svakodnevicom, kazalište.

opera

Boris Papandopulo: Sunčanica, režija: Ozren Prohić
premijera: 18. listopada 2008.

Od praizvedbe 1942. godine „Sunčanica" je iznimno hvaljena, ali rijetko, tek koncertno i fragmentarno, izvođena Papandopulova opera. Nastala na motivima iz Gundulićeva „Osmana", u libretu Marka Soljačića pokušale su se zadržati i uklopiti sve literarne i glazbene vrijednosti. Skladana na kraju razdoblja nacionalnog stila, uspostavljajući strukturu između korištenja folklornih elemenata i spajanja istih s modernim, tada suvremenim glazbenim izričajem, unutar priče koja nameće ideju humaniteta, ova opera iznimno je intrigantna, poticajna i zanimljiva. U priči koja tematizira naše prostore i bori se, slijedom velikih literarnih djela, za osjećaj bratstva i ljudskosti koji se, kroz pobjedu ljubavi, ostvaruju na kraju priče. Iznimno aktualna, na najboljim zasadama tradicije i literarne baštine, u sjajnom spoju priče i glazbenog tretmana, ovo je ponovno scensko otkrivanje još jednog domaćeg opernog djela.

Giacomo Puccini: Madama Butterfly, režija: Dora Ruždjak-Podolski
premijera: 22. studenoga 2008.

Bazirana na nekoliko priča, ova iznimna melodrama poslužila je za glazbeno ostvarenje svega onoga što je opera u tom trenu, kao vrhunac medija, mogla biti i bila. Aktualna priča, iznimna zbog spajanja svjetova i kultura, zadiranje u drugu glazbenu kulturu, postavljanje susreta kultura, sve to postvaruje emotivni spektar lica, situacija, prizora koji stvaraju jednu od najcjelovitijih i najljepših opera uopće. Nastala u dvočinskoj verziji, praizvedena u milanskoj Scali 1904. godine, izvedena ponovno u proširenoj i dorađenoj verziji u Brescii, ostvarivši međunarodni uspjeh u Metropolitenu 1907., ova je opera uvijek okupljala velike pjevače, intrigirala i poticala stvaranje drugih motiva i drugih djela. Njezina cjelovitost i emotivnost postala je iznimnim kulturnim simbolom razvidnim i u drugim medijima. Svakako da ovaj naslov pripada onome što je „željezni repertoar" i što svaka operna kuća mora imati u svom programu kako bi se, na relevantan način, omjerila o sebe, o druge i o svoju publiku.

Giuseppe Verdi: La Traviata, režija: Janusz Kica
premijera: 28. ožujka 2009.

Nastala na temelju Dumasove „Dame s kamelijama", ovo je zacijelo, unutar melodramskog žanra najpoznatija opera. Zanimljivo je da su Verdi i Piave prigodom praizvedbe u Teatru la Fenice u Veneciji 6. ožujka 1853. inzistirali da priča bude smještena u suvremeno doba, no uprava kazališta tražila je da se priča smjesti u prošlost. Prošlo je dosta izvedbi dok skladatelj i libretist nisu uspjeli od „Traviate", uistinu kazališno načiniti potpuno suvremenu priču.
No, vrijednost ove opere jest u njezinoj svevremenosti, u omniprezentnosti emocija, stanja i situacija te je sama opera poslužila kao nepresušna inspiracija za svoju realizaciju u različitim medijima. Danas je ova priča u tranzicijskim zemljama aktualnija nego ikad, a vrijednost glazbe i cjelovitost ovog djela otvara različite putove i mogućnosti realizacije. Jedna od najpopularnijih i najomiljenijih opera ponovno je, u novom ruhu, u kazalištu Ivana pl. Zajca.

balet

Rodion Ščedrin: Ana Karenjina, koreograf: Dinko Bogdanić
hrvatska praizvedba: 12. prosinca 2008.

Roman „Ana Karenjina" Lava Nikolajeviča Tolstoja, biser svjetske književnosti, poslužio je mnogim filmskim i kazališnim umjetnicima kao inspiracija i poticaj. Dramaturški snažno, životno, tragično djelo krasi upravo ona istinitost i jednostavnost, kao i njegova prva rečenica: „Sve su sretne obitelji iste, samo su nesretne svaka na svoj način." Tragična sudbina mlade žene koju je njezina snaga ili slabost dovela do toga da prekorači, odbaci i zgazi sve društvene norme toga vremena, predajući se svojim osjećajima prema Vronskom, vodit će je u sigurnu smrt .Suočena s neumoljivom hladnoćom i odlučnošću supruga da joj oduzme sina, s odbacivanjem okoline, i na kraju s odbacivanjem iste one ljubavi za koju je sve žrtvovala, platila je cijenu koju nitko nije spreman platiti. Cijenu savjesti koja dolazi kao neumoljiva posljedica naših djela. Heroina ljubavi ili tek žrtva puke ljudske slabosti, vječna su pitanja o kojima ne možemo suditi.
Glazba Rodiona Ščedrina pisana za ovaj komad, za jednu od (ako ne i najveću) umjetnicu 20. stoljeća, Maju Plisetskayu koja je maestralno odigrala tragičan lik Ane Karenjine, oživjet će ovaj put u našem Kazalištu i nadamo se, opravdati kod publike veličinu ovog djela.

Berislav Šipuš – Staša Zurovac – Franz Kafka: Proces, koreograf: Staša Zurovac
Koprodukcija HNK Ivana pl. Zajca Rijeka i Muzičkog biennala Zagreb
praizvedba u Zagrebu: 25. travnja 2009., premijera u Rijeci: 12. svibnja 2009.

Drugi put u povijesti Balet HNK Ivana pl. Zajca ima čast ponoviti suradnju i praizvedbom baleta upriličiti zatvaranje značajne umjetničke manifestacije kao što je 25. Muzički biennale Zagreb, predvodnik festivala suvremene glazbe i alternativnih tendencija u svijetu glazbe.
„Proces" Franza  Kafke (pomalo neobičan naslov i izbor za balet) za koji će glazbu skladati hrvatski skladatelj Berislav Šipuš u režiji i koreografiji Staše  Zurovca i cijeli „proces" stvaranja ovog ovog djela zamišljen je kao suradnja, prije svega dvije institucije, nadalje čitavog autorskog tima za koji treba naglasiti da je kompletno hrvatski, a samim time i značajan događaj na hrvatskoj kulturnoj sceni.
Osnovna ideja Kafkinog djela je borba s otuđenosti i osjećajem nepostojeće krivice usađene u nas.Kafka u svom „Procesu" logičnim slijedom događaja dovodi svog junaka Jozefa K. do apsurda nizom nesretnih okolnosti , praćenja, prosljeđivanja, saslušanja i iznuđivanja za krivicu o kojoj nitko ništa (pa niti on sam) ništa ne zna.
Književnost apsurda u uskoj je vezi s apsurdom današnjice, vremena u kojem živimo, osjećajem krivice koji nam je nametnut sa strane i koji nas stalno prati iznuđen represijama i kontrolama političkog i društvenog aparata i bijeg kao odraz svekolike ljudske otuđenosti.
„Riječ je o predstavi koja je jedan dugi niz situacija i koje će glazbom-zvukom i njenom unutarnjom konstrukcijom, pa tako i plesom-pokretom, stvarati okvir(e) za različita duševna i tjelesna stanja, akcije i reakcije, kako izvođača tako i publike..."
Berislav Šipuš

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI