Književnica i novnarka Marija Jurić Zagorka (rođena 02.03.1873. u Negovcu pokraj Vrbovca), širokoj je domaćoj javnosti najpoznatija kao spisateljica povijesnog ciklusa od sedam romana, pod nazivom 'Grička vještica'. No, osim njih za sobom je ostavla golemu količinu novinarskih i polemičkih tekstova, kao i drama, koej stvara usporedno s intenzivnom borbom protiv spolne diskriminacije.
Novinarsku karijeru započela je u listopadu 1896.godine, kada u časopisu 'Obzor' biva objavljen njezin prvi njezin članak. Mukotrpno je napredovala do afirmirane političke novinarke, a na preporuku biskupa Strossmayera postaje u Obzoru referent za mađarsku-hrvatsku politiku, no tekstove ne smije potpisivati vlastitim imenom, jer je u to vrijeme nezamislivo da u novinama piše žena. Tekstove je objavljivala pod različitim pseudonimima - Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica... da bi na koncu preuzela pseudonim po kojem je i ostala zapamćena - Zagorka.
Protiv diskriminacije, Zagorka će se nažalost boriti cijeloga života, a kada dvojica čelnih ljudi Obzora završila u zatvoru, Zagorka će sama preuzeti njegovo uređivanje.
Potaknula je i stvaranje prvog lista namjenjenog isključivo ženama u Hrvatskoj, nazvanog jednostavno - 'Ženski list'. Bila je njegova urednica od 1925 do 1938., a potom osniva list 'Hrvatica'.
Među inim pisala je i brojne polemičke tekstove u kojima se zalagala za ravnopravnost spolova (polemika s A. G. Matošem iz 1909.) i ženska prava (pravo glasa, pravo na obrazovanje, pravo na profesiju i imovinu).
Uz intenzivno bavljenje novinarstvom, pisala je i dramske tekstove, komedije, lakrdije, jednočinke i satire, među kojima je najpoznatija komedija 'Jalnuševčani' (1917.), no obimom najveće mjesto u njezinu opusu zauzimaju romani koji je napisala više od trideset, uključujući 'Kći Lotrščaka', 'Vitez slavonske ravni' , 'Kneginja iz Petrnjske ulice'.
Uprkos izuzetnoj popularnosti i uspjehu koji su njezina djela imala kod publike, često je - zbog vlastitog spola - bila izložena podsmijehu i diskriminaciji. Kritičari i kolege kjniževnici nisu je uopće cijenili, pa je tako navodno Ksaver Šandor Gjalski njezine romane nazvao 'šundliteraturom za kravarice'.
Ništa bolje sreće nije bila niti u privatnom životu - roditelji su je udali za čak 18 godina starijeg mađarskog željezničarskog činovnika koji je Mariji bio potpuno nepoznat čovjek - Lajoša Nagya. S njim je bila stalnom sukobu, da bi, nakon jedne od brojnih svađa 1895. pobjegla iz njegove kuće prvo kod ujaka u Srjemsku Mitrovicu, potom u Zagreb, gdje na kraju uz očevu pomoć konačno ishodi razvod.
U poznoj dobi dočekuje uspostavu NDH, čije vlasti zabranjuju izlaženje časopisa Hrvatica, a Zagorki pljene imovinu. Stoga kraj 2. svjetskog rata dočekuje u Zagrebu zahvaljujući financijskoj pomoći i brizi - čitatelja, no uprkos takvoj situaciji ne posustaje u društvenom angažmanu. Preminula je u dobi od 84 godine u Zagrebu 29.11.1957. godine.
Burni i još uvijek ne posve istraženi život Marije Jurić Zagorke, isnpiracija je autorskog projekta redateljice Ivice Boban, a u produkciji Drame HNK u Zagrebu.
2 odgovora
Nema smisla ići u konkretnu i detaljnu analizu zašto predstava ‘Zagorka’ nije dobra, jer za to bi bio potrebno najmanje 5 kartica ako ćemo uzeti u obzir sve aspekte predstave. Na pozornici drame HNK-a u Zagrebu već duže vrijeme nije bilo neke gledljive i aktualne drame, iako se kao trude s postavljanjem teksta mladih autora. Možda je razlog u tome što nije zaposlen niti jedan dramaturg osim direktorice drame.Ova predstava samo je rezultat višegodišnje situacije. Kako god bilo, vrijeme je da se preuzme odgovornost za loš repertuar, za predstave kakve više nigdje na svijetu ne igraju, za potpuni nedostatak estetičkih kriterija i apsolutnu zastarjelost. Jer konkretno predstava ‘Zagorka’ daleko je od aktualne, iako kao pokušava biti politična, niti komunicira s publikom (bar ne mlađom od 70 godina), dok najdramatičnije scene zapravo izgledaju potpuno komično. ‘Zagorka’ je megalomanski projekt u kome igra oko 50 glumaca, nastao u vrijeme recesije novcem poreznih obveznika, bilo bi bolje da su ti novci uloženi u izgradnju vrtića. U svakom slučaju radi se o novcu poreznih obveznika, a ovo što se s njime čini u HNK-a, krajnje je bezobrazno i neodgovorno. Neodgovorno je prema poreznim obveznicima koji iz svog džepa plaćaju drame s kojih publika redovito bježi nakon prvog čina, bezobrazno je prema publici koja plaća ulaznice za 4 sata dosađivanja… A zaista je bahato i bezobrazno prema svima koji se puno manje ili nikakve novce trude napraviti suvremenu i komunikativnu predstavu.
OHO! Germaine mi je prilično oštar/oštra. Kad se zazivaju porezni obveznici, neće biti dobro. Kako Jupa kaže: Svi smo mi porezni obveznici! Da, posebno oni koji cijeli život dobijaju plaću i honorare iz proračuna. Pa onda ti proračuni ponovno uplaćuju u sebe same. I tako – dok ide. Dok je kredita i ima se što rasprodati. Dotaknuta ozbiljna tema – koja se može preslikati na barem 90% hrvatskih javnih kazališta. Ja sam za privatne investicije sada i odmah. Previše se odgađa, odgajamo mlade ljude na lošim predstavama i groznim kazalištima, i sami sebi krojimo još goru budućnost…