Jedan od najpoznatijih, najopsežnijih i najznačajnijih hrvatskih autora, Miroslav Krleža, kojeg, vjerujemo, ne treba posebno predstavljati, bio je poznat i po svom kazališnom angažmanu, te nije čudno kako i ona među njegovim djelima koja nisu napisana za kazalište često završe na pozornici.
Kao dramskog autora, Krležu je posebno volio Gavella, iako je dobro poznat sukob autora i redatelja oko glembajevskog ciklusa, koje je veliki redatelj smatrao samo izuzetno konvencionalnim i nedovoljno značajnim izdankom realističko-naturalističke dramaturgije, ali rado i često je režirao Krležine ranije radove.
Drugi redatelj koji često radi na Krležinim tekstovima je upravo redatelj ove predstave, Georgij Paro, koji je poznat po ambijentalnim dubrovačkim postavama ‘Legendi’ (Aretej, Kristofor Kolumbo), ali i adaptacijama romana (Banket u Blitvi, Povratak Filipa Latinovicza, Ratni dnevnici). Također je poznat po adaptaciji ‘Zastava’ za Zekaem 1991., koje su ostale zabilježene kao jedna od kultnih hrvatskih predstava devedesetih.
'Zastave' su četvrti, ujedno i najopsežniji Krležin roman, izdan u pet dijelova, dok pitanje šestog, koji se spominje na nekoliko mjesta, ni otvaranjem Krležine ostavštine, još uvijek nije riješeno, a kritičari ga zovu i hrvatskim ‘Ratom i mirom’ ili ‘summom krležianom’.
Roman prati burno desetogodišnje razdoblje hrvatske povijesti 1912. – 1922. kroz obiteljski obračun, tj. sukob oca i sina Emeričkih, međutim, obiteljska priča ostaje u drugom planu u usporedbi s problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine tijekom raspada Austro –Ugarske.
Adaptaciju ‘Zastava’ kojom osječki HNK slavi svoju stogodišnjicu potpisuje i Miroslav Međimorec, koji je ujedno bio i prvi redatelj Krležinih 'Zastava' u Hrvatskoj, a Krleža je nadopisan tako da prati i suvremeniju hrvatsku povijest, tj. vremenski raspon predstave je od Austro-Ugarske do Domovinskog rata.