Adagio

DATUM PREMIJERE:
GODINA:
VRSTA:
OCJENA PUBLIKE:
12345
Četiri žene i jedan muškarac u polaganom tempu rastvaraju koloplet kompliciranih međusobnih odnosa. Tekst Lade Kaštelan režirala je Marina Petković Liker, a predstava je nastala u suradnji HNK Zagreb i Hrvatskog doma u Vukovaru.
autorski tim funkcija
Ivan Dobranscenograf
Marina Petković Likerredatelj
Lada Kaštelantekst
Frano Đurovićskladatelj
Aleksandar Sale Čavlekoblikovanje svjetla
Sonja Pregradscenski pokret
Doris Kristićkostimograf

Dramski svjetovi Lade Kaštelan često se vrte oko žena i njihovih problema pa tako nije čudno da je i u ovoj drami, jednoj od prvih koje je autorica napisala, za domaće, a zapravo i šire od toga, dramsko pismo prisutna neuobičajena situacija -  priča se vrti oko četiri žene, odnosa majki i kćeri, a povezuje ih (samo) jedan muškarac. On je ljubavnik jedne majke, bivši muž druge, koji s njihovim kćerima ne uspijeva uspostaviti nikakav odnos. I dok jedan odnos majke i kćeri završava rastankom, a drugi konačnim razumijevanjem, on je u njihovim životima očiti višak, koji svoje mjesto neće uspjeti pronaći.

No, vratimo se malo na početak, koji de odvija samo dan ranije: drama se otvara telefonskim pozivom koji Mira, Zorina kći, upućuje majčinim prijateljima u inozemstvu. Mira planira otići u London, a majku uopće ne želi obavijestiti o tome. Zamjera mami što joj laže o vezi s Ivom, majčinim urednikom. Zora je sveučilišna profesorica, samohrana majka koja je cijeli život posvetila karijeri i kćeri, a nova joj se veza obija o glavu – njena neovisna i svojeglava kći odlučila je da je to zadnji čavao u lijesu odnosu koji je guši te želi u Londonu započeti novi život.

Njen je interes za majčinu vezu, međutim, daleko od nezainteresiranog – Mira je tog dana pristupila Vesni, Ivinoj sad već bivšoj ženi kako bi se raspitala za Ivu, čime je Vesni otvorila mogućnost da i sama propita odnos sa svojom kćeri, Majom, koja joj se upravo  tom trenutku useljava na nekoliko dana. Kao što će ispasti kasnije, njihov je odnos također opterećen Ivinim ulaskom u majčin život – Maja je kad se Ivo uselio isto pobjegla od majke, samo u nešto drukčiji život od onog koji započinje Mira – u brak i ulogu domaćice koju nije željela, i koji rezultira trudnoćom koju također ne želi.

Ivo bezuspješno pokušava popraviti odnose koji se raspadaju – s bivšom ženom, odnose između Mire i Zore, jer od Vesne saznaje da Mira planira pobjeći te se pojavljuje pred vratima Zorinog stana neposredno prije Mirinog odlaska na aerodrom. Miru pokušava nagovoriti na razgovor s majkom, no ona i dalje odbija, te majku tek s aerodroma obavještava o svom odlasku, na što shrvana Zora odlučuje otići za njom u London i pokušati popraviti stvari, u zadnjoj sceni potpuno isključivši Ivu iz svojih daljnjih planova, jer je shvatila da joj je kći ipak najvažnija, kao što nakon niza godina i Maja shvaća da je upravo ona najvažnija u životu svoje majke te prihvaća trudnoću i potencijal odnosa sa svojom vlastitom  kćeri...

Redateljica Marina Petković Liker odlučila se za pristup miješanja vremensko - prostornih  i izvedbenih planova, u kojem se odnosi ne razvijaju samo unutar scena u dvoje koje je zamislila autorica, već likovi 'prisluškuju' i sudjeluju poput duhova u svim događanjima – odobravajući, pružajući ili uskraćujući podršku, otvarajaući nove situacije i razmišljajući o paralelama s vlastitim životima. Prema kraju predstave, njihovo se sudjelovanje smanjuje, kako bi likovi (ipak) odluke mogli donijeti neopterećeni mišljenjima ostalih, preuzevši konačno odgovornost za vlastite živote.

Komentirajte

PRATITE NAS I NA
INBOX

Ne propustite
naš
Newsletter

Sažetak svih vijesti objavljenih prethodnog dana dostavljamo svakog jutra u vaš inbox

NAJČITANIJE