Iako Lutz Hübner za polazište svoga komada uzima Goetheovog «Fausta» koji se smatra tragedijom, ova komedija nije skrnavljenje velikog predloška, jer u njoj i nije riječ o Faustu, pa ni o Margareti – Greti, po kojoj je ovo djelo dobilo naslov, nego o redateljima i glumcima, kao i o njihovim (različitim) pristupima dramskom komadu i kazalištu općenito. Ovu bismo dramsku igru zato mogli odrediti kao «kazalište u kazalištu», a i «komedija u tragediji».
Goetheov «Faust» je remek djelo svjetske literature, u kojemu autor, čovjek vrhunske inteligencije i erudicije, iznosi svoja viđenja filozofskih i društvenih problema, kroz bogatu dramsku radnju u kojoj su glavni likovi Faust i Mefistofeles. Faust je istovremeno individua i simbol; on proživljava vlastitu sudbinu, a označava i tragičnost ljudske sudbine uopće, koja ovdje proizlazi više iz duhovnih nego iz egzistencijalnih razloga: najveća tragedija čovjeka je to, što ima strahovitu potrebu da spozna smisao života, a nema mogućnost da tu spoznaju postigne. Zato se Faust služi svim mogućim izvorima znanja i provodi život nad knjigama, no ostaje nesretan: ono bitno nije dokučio. Odlučuje napustiti knjižnice i «spustiti» se u svakodnevni život među obične ljude, a za vođu kroz nepoznate predjele empirijske stvarnosti, sazdane od ljudske patnje i čulnih užitaka, izabire Mefista, koji je njegova sušta suprotnost: nihilist, cinik, lucidni analitičar ljudskih i društvenih zala, sotonsko-bezosjećajni «Vječni duh poricanja». Mefisto je, zapravo, samo dijaloški partner Faustu, čovjeku lijepe duše, koji ispituje drugu vrstu svjetonazora. («Ah, dvije se duše bore u mom tijelu..» - kaže Faust).
Mefisto vodi Fausta kroz cirkus života, daleko od učionice i biblioteka, no ni to Faustu ne pomaže da sazna više, samo usput izaziva nesreću drugih bića, nesvjesno i nehotice, jer se miješa s ljudima koji su iz neke druge dimenzije. Tako je i s Gretom, koja je na čelu nastradalih zbog Faustova eksperimenta: nedužna, priprosta djevojka, zemljanka bez žudnje za znanjem, bez etičkih imperativa i individualnosti; sazdana od šablona, a htjela bi Fausta vezati za sebe. Faust voli Gretu, no on nije stvoren da živi na jednom mjestu uz obitelj, nego treba ići dalje, i po sporazumu sa Mefistom, mora nastaviti upoznavati različite oblike ljudskoga života koji se koprca u glibu materije.
Mefisto ima za cilj do kraja osloboditi Fausta svih iluzija o ljudskoj i Božjoj veličini. Pišući svoju «Greticu», kao da je i Lutz Hübner uzeo za suradnika nekakvoga šaljivog Mefista, da ga vodi kroz kazalište, od probe do probe, i pomogne mu razotkriti misterij rada i života u teatru kada u njemu nema publike, te ga temeljito demistificirati. U nekoliko labavo povezanih prizora, vidimo glumicu i redatelja, kako pokušavaju postaviti jednu malu situaciju iz velikog «Fausta». Redatelj traži i očekuje od glumice da bude kreativna i sama pronađe pristup liku i tekstu, a ona od redatelja očekuje da je do toga dovede; stalni nesporazumi, sukobi, nezadovoljstva, i rijetki trenuci istomišljeništva, - obilježavaju ovaj odnos.
Dvoje glumaca igraju različite tipove redatelja i glumaca, od onih, početnika, koji još imaju iluzije i velika očekivanja od kazališta kao hrama umjetnosti i utočišta smisla, onome u kojemu se nadaju realizirati svoje suptilne umjetničke zamisli, pa do iskusnih i već umornih profesionalaca, koji se, puni cinizma, nemara i arogancije, a prilično potrošenog nadahnuća, iživljavaju nad tekstom, reciklirajući i komprimirajući klasično remek-djelo u pačvork, koji će biti «pristupačan širokoj publici». Redatelj i glumica kreću se od postupka punog poštovanja prema slavnom autoru i njegovom teatru, pa do karikiranja i izrugivanja, koje prizor i sam teatar dovode do granice apsurda. (Teatar apsurda je Mefistofelovo djelo?) Sam Goethe je možda dao autoru ideju za ovakvu komediju i stil, onim stihovima u Predigri «Faustu»: «Daješ li komad, na komadiće ga daj! Uvijek će ti od ruke poći paprikaš taj: lako ga smisliš, lako ga spravljaš, što da cjelinu pred publiku stavljaš? Ona to raskomada ionako!»
I doista, u ovom Hübnerovom slasnom paprikašu nema gotovo ničega od Fausta ni od Goethea, a od Grete samo mrvice: tu su samo najsporedniji mogući stihovi iz «Fausta», koji ovdje gotovo ništa ne znače, a na njih su se sa posebnom pozornošću obrušili redatelj i glumica. To bi slobodno mogli biti stihovi koje je napisao bilo tko, a taj Faust – uzročnik Gretine nesreće, mogao bi biti i klipan iz susjedstva, koji je Gretu zaveo pa napustio. Međutim, Hübnerov komad je izvrsna i nadasve duhovita komedija: nije on ni o Greti ni o njenoj tužnoj sudbini, nego je u pitanju lucidna anatomija kazališnog stvaralaštva i psihologije ljudi koji su svoje živote posvetili toj prikazivačkoj umjetnosti i dobrovoljno se zatočili među prašnjave kulise i teške zastore. Hübner je dao skice pojedinih tipova redatelja i glumaca i pronicljivo je naznačio njihove odnose, koji su stalno na rubu incidenta (a često taj rub i prelaze!) i u kojima ima podjednako mržnje i ljubavi, neprijateljstva i suradnje, kreativnosti i indolencije.
Tatjana Šuput