Login za korisnike

Gretica str.89

Kazalište Virovitica bavi se – kazalištem i to u hrvatskoj praizvedbi suvremenog teksta Lutza Hübnera.

***

Iako Lutz Hübner za polazište svoga komada uzima Goetheovog «Fausta» koji se smatra tragedijom, ova komedija nije skrnavljenje velikog predloška, jer u njoj i nije riječ o Faustu, pa ni o Margareti – Greti, po kojoj je ovo djelo dobilo naslov, nego o redateljima i glumcima, kao i o njihovim (različitim) pristupima dramskom komadu i kazalištu općenito. Ovu bismo dramsku igru zato mogli odrediti kao «kazalište u kazalištu», a i «komedija u tragediji».

Goetheov «Faust» je remek djelo svjetske literature, u kojemu autor, čovjek vrhunske inteligencije i erudicije, iznosi svoja viđenja filozofskih i društvenih problema, kroz bogatu dramsku radnju u kojoj su glavni likovi Faust i Mefistofeles. Faust je istovremeno individua i simbol; on proživljava vlastitu sudbinu, a označava i tragičnost ljudske sudbine uopće, koja ovdje proizlazi više iz duhovnih nego iz egzistencijalnih razloga: najveća tragedija čovjeka je to, što ima strahovitu potrebu da spozna smisao života, a nema mogućnost da tu spoznaju postigne. Zato se Faust služi svim mogućim izvorima znanja i provodi život nad knjigama, no ostaje nesretan: ono bitno nije dokučio. Odlučuje napustiti knjižnice i «spustiti» se u svakodnevni život među obične ljude, a za vođu kroz nepoznate predjele empirijske stvarnosti, sazdane od ljudske patnje i čulnih užitaka, izabire Mefista, koji je njegova sušta suprotnost: nihilist, cinik, lucidni analitičar ljudskih i društvenih zala, sotonsko-bezosjećajni «Vječni duh poricanja». Mefisto je, zapravo, samo dijaloški partner Faustu, čovjeku lijepe duše, koji ispituje drugu vrstu svjetonazora. («Ah, dvije se duše bore u mom tijelu..» - kaže Faust).

 

Mefisto vodi Fausta kroz cirkus života, daleko od učionice i biblioteka, no ni to Faustu ne pomaže da sazna više, samo usput izaziva nesreću drugih bića, nesvjesno i nehotice, jer se miješa s ljudima koji su iz neke druge dimenzije. Tako je i s Gretom, koja je na čelu nastradalih zbog Faustova eksperimenta: nedužna, priprosta djevojka, zemljanka bez žudnje za znanjem, bez etičkih imperativa i individualnosti; sazdana od šablona, a htjela bi Fausta vezati za sebe. Faust voli Gretu, no on nije stvoren da živi na jednom mjestu uz obitelj, nego treba ići dalje, i po sporazumu sa Mefistom, mora nastaviti upoznavati različite oblike ljudskoga života koji se koprca u glibu materije.

 

Mefisto ima za cilj do kraja osloboditi Fausta svih iluzija o ljudskoj i Božjoj veličini. Pišući svoju «Greticu», kao da je i Lutz Hübner uzeo za suradnika nekakvoga šaljivog Mefista, da ga vodi kroz kazalište, od probe do probe, i pomogne mu razotkriti misterij rada i života u teatru kada u njemu nema publike, te ga temeljito demistificirati. U nekoliko labavo povezanih prizora, vidimo glumicu i redatelja, kako pokušavaju postaviti jednu malu situaciju iz velikog «Fausta». Redatelj traži i očekuje od glumice da bude kreativna i sama pronađe pristup liku i tekstu, a ona od redatelja očekuje da je do toga dovede; stalni nesporazumi, sukobi, nezadovoljstva, i rijetki trenuci istomišljeništva, - obilježavaju ovaj odnos.

 

Dvoje glumaca igraju različite tipove redatelja i glumaca, od onih, početnika, koji još imaju iluzije i velika očekivanja od kazališta kao hrama umjetnosti i utočišta smisla, onome u kojemu se nadaju realizirati svoje suptilne umjetničke zamisli, pa do iskusnih i već umornih profesionalaca, koji se, puni cinizma, nemara i arogancije, a prilično potrošenog nadahnuća, iživljavaju nad tekstom, reciklirajući i komprimirajući klasično remek-djelo u pačvork, koji će biti «pristupačan širokoj publici». Redatelj i glumica kreću se od postupka punog poštovanja prema slavnom autoru i njegovom teatru, pa do karikiranja i izrugivanja, koje prizor i sam teatar dovode do granice apsurda. (Teatar apsurda je Mefistofelovo djelo?) Sam Goethe je možda dao autoru ideju za ovakvu komediju i stil, onim stihovima u Predigri «Faustu»: «Daješ li komad, na komadiće ga daj! Uvijek će ti od ruke poći paprikaš taj: lako ga smisliš, lako ga spravljaš, što da cjelinu pred publiku stavljaš? Ona to raskomada ionako!»

I doista, u ovom Hübnerovom slasnom paprikašu nema gotovo ničega od Fausta ni od Goethea, a od Grete samo mrvice: tu su samo najsporedniji mogući stihovi iz «Fausta», koji ovdje gotovo ništa ne znače, a na njih su se sa posebnom pozornošću obrušili redatelj i glumica. To bi slobodno mogli biti stihovi koje je napisao bilo tko, a taj Faust – uzročnik Gretine nesreće, mogao bi biti i klipan iz susjedstva, koji je Gretu zaveo pa napustio. Međutim, Hübnerov komad je izvrsna i nadasve duhovita komedija: nije on ni o Greti ni o njenoj tužnoj sudbini, nego je u pitanju lucidna anatomija kazališnog stvaralaštva i psihologije ljudi koji su svoje živote posvetili toj prikazivačkoj umjetnosti i dobrovoljno se zatočili među prašnjave kulise i teške zastore. Hübner je dao skice pojedinih tipova redatelja i glumaca i pronicljivo je naznačio njihove odnose, koji su stalno na rubu incidenta (a često taj rub i prelaze!) i u kojima ima podjednako mržnje i ljubavi, neprijateljstva i suradnje, kreativnosti i indolencije.

Tatjana Šuput

autorski tim
Arinka Šegandoskladatelj
Damir Mađarić prevoditelj
Lutz Hübnertekst
Tatjana Šuputdramaturg
Marinela Jeromelakostimograf
Robert Raponjaredatelj
Damir Gvojićsvjetlo
Blanka Bartasistent redatelja
Dinka JeričevićDinka Jeričevićscenograf

izvođači
Draško Zidar
Jadranka Đokić

Odgovori