Georges Feydeau, francuski komediograf iz razdoblja Belle Époque, često se danas naziva 'kraljem farse', žanra kojim se počeo baviti 1890. proučavajući djela Eugène Labichea, Henri Meilhaca i Alfred Hennequina. Odonda, pa sve do smrti 1921., napisao je više od 60 dramskih tekstova koje je kritika isprva odbacivala kao laku zabavu, da bi s vremenom neke od njih stekle status ključnih komediografskih naslova, i proglašene pretečama pokreta poput daizma, nadrealizma ili teatra apsurda.
Feydeauovi dramski tekstovi i danas su izuzetno popularni, a gotovo da nema sezone u kojoj se neki ne nađe i na domaćim pozornicama (Buba u uhu, Pa ne hodaj gola uokolo...) i to često u prijevodu - Vladimira Gerića. Stoga i nije čudno da će Vladimir Gerić 60 godina umjetničkog rada proslaviti upravo premijerom 'Lovačkog roga' (kod nas igranog i pod naslovom 'Gospon lovac', a u izvorniku Monsieur chasse !), čiji je tekst na adaptirao na kajkavski i smjestio u razdoblje između dva svjetska rata.
Radnja je drame pak slijedeća:
Leontine je udana za Duchotela, sportskog lovca lov koji navodnim odlascima u lov zapravo prikriva vezu s ljubavnicom. Istovremeno, u lijepu, ali mušičavu Leontine, smrtno je zaljubljen izvjesni Moricet, koji joj piše pjesme. Kad jednog dana Duchotel stigne kući iz lova s punim rukama fazana i jarebica, Moricet će upozoriti Leontine da je jedino mjesto na kojem se te dvije vrste ptica mogu 'uloviti' zajedno - mesnica. Ozlojađena suprugovom nevjerom, Leontine pristaje na ljubavni sastanak sa Moricetom i to na posjedu grofice Latour, u istoj zgradi u kojoj svoje ljubavnice susreću i Duchotel i njegov nećak Gontran. Gužvi u apartmanima Latour pridružit će se i gospodin Cassagne, odlučan da si osigura razvod uhvativši in flagrante delicto vlastitu suprugu, istu onu s kojom se se viđa - Duchotel...
