Naslovnica > VIJESTI > INFO > Sezona 2010/2011: GDK Gavella

Sezona 2010/2011: GDK Gavella

Od pet najavljenih premijera, jednu će režirati kućni redatelj, tri gosti iz inozemstva, a jednu glumac prometnut u redatelja.
Share on facebook
Share on twitter

Prenosimo vam najave premijernih naslova u sezoni 2010/2011. onako kako ih je oglasilo GDK Gavella.

Jean Baptiste Poquelin Molière: TARTUFFE
redatelj: Marco Sciaccaluga
premijera: rujan 2010.

"Grandiozna je i složena poput labirinta palača njegove komike.", zabilježeno je jednom o djelu velikog francuskog i svjetskog komediografa, sina imućnog kraljevog tapetara, diplomom pravnika, a strašću glumca i pisca, Jeana Baptistea Poquelina, u povijesti književnosti zapamćenog kao Molière. "Don Juan", "Mizantrop", "Škrtac", "Umišljeni bolesnik"..., samo su neka od njegovih remek-djela, koja od 17. stoljeća ne silaze s pozornica, pritom ne pokazujući čak ni znakove zamora. Jer ljudska je glupost vječna i, čini se, neuništiva, a Molièreovi je tekstovi grozničavo žele razotkriti, bez obzira je li riječ o bezumnoj strasti za novcem, mahnitom njegovanju kulta čestitosti, povampirenom sebeljublju ili pak općoj antipatiji, nepovjerenju i mržnji prema ljudskoj vrsti. Međutim, nijedno djelo nije Molièreu donijelo toliko problema i muka, ali na kraju i toliko uspjeha, kao "Tartuffe". Ta je komedija prvi put prikazana 1664., u krnjoj verziji, na svečanosti u Versaillesu i odmah je zabranjena od Družbe presvetog oltarskog sakramenta, što je potrajalo sve do 1667. Tada je gledateljima ponuđena ublažena verzija, zvana "Varalica", no pomaka nije bilo, naprotiv: zaprijećeno je ekskomunikacijom svakome tko bi djelo prikazivao, tiskao ili čitao. Ipak, cenzura je pobijeđena 1669.; uspjeh "Tartuffea" bio je ogroman i od tada je to jedan od najigranijih tekstova francuskog klasičnog teatra.

Talijanski glumac i redatelj Marco Sciaccaluga, trajno vezan uz Teatro Stabile iz Genove, iza sebe ima više od 35 godina kazališnog iskustva, koje uključuje postavljanje tekstova Tolstoja, Machiavellija, Plauta, Millera, Corneillea, Sofokla, Euripida, Ibsena, Brechta, Racinea, Goldonija, Shakespearea, Becketta, Pirandella, Turgenjeva..., ali i Molièrea, čije je "Učene žene" postavio 1977., a "Don Juana" 1999., dok je u "Tartuffeu", u predstavi legendarnog Benna Bessona premijerno izvedenoj 2000. godine, igrao ulogu Cléantea. Sciaccaluga režira i na pozornicama Catanije, Torina, Trsta, Venecije, Verone..., a za svoj je rad nagrađen priznanjem Talijanske udruge kazališnih kritičara, kao i Kazališnom olimpijskom nagradom, za režije Tolstoja, odnosno Millera. "Tartuffe", taj blistavi Molièreov obračun s licemjerjem - i to ponajprije vjerskim - jedan je od onih tekstova koji još uvijek, gotovo tri i pol stoljeća nakon svog nastanka, djeluje provokativno i izazovno, jurišajući sa scene na koroziju koja nagriza svako društvo, nekad i danas.

Margaret Edson: DUH
redatelj: Samo M. Strelec
premijera: prosinac 2010.

Američka dramatičarka Margaret Edson kod nas je većini nepoznato ime, a zavirivanje u njen životopis otkrit će nam zanimljiv spisateljičin životni i umjetnički put. Rođena 1961. u Washington D.C-ju, Edson je magistrirala englesku književnost, prije i nakon toga radeći i kao prodavačica bicikala, i kao učiteljica-volonterka za ljude kojima engleski nije materinji jezik, a između ostalog je godinu dana provela i u dominikanskom samostanu u Rimu. Svoju prvu dramu, "Duh" ("Wit"), napisala je potaknuta iskustvom rada u bolnici, na odjelu za oboljele od raka i AIDS-a. Tekst je praizveden 1995. u Californiji, da bi tri godine kasnije doživio i svoju njujoršku premijeru. Kao kruna svega stigla je i Pulitzerova nagrada, dodijeljena Edsonovoj 1999. godine, što je, naravno, autorici donijelo velik publicitet i nove izvedbe komada. Priča o sveučilšnoj profesorici, stručnjakinji za pjesništvo Johna Donnea, koja se suočava sa svojom bolešću i smrtnošću, pokazala je da Margaret Edson, mada dramska debitantica, izvrsno poznaje ne samo materiju o kojoj govori, već i tehniku pisanja za pozornicu, suvereno u svom pismu združujući Stanislavskog i Brechta, uživljavanje i odmak, bol i humor... Film s Emmom Thompson u glavnoj ulozi samo je potvrdio potentnost, vrsnoću i univerzalnost ove drame, koja sad stiže i na pozornicu kazališta "Gavella". Usprkos iznimnom uspjehu prvijenca, Margaret Edson napisala je još samo jednu dramu, "Zadovoljni" ("Satisfied"), o country-gospel radiju u Kentuckyju, a trenutno radi kao voditeljica jednog vrtića u Atlanti.

Samo M. Strelec, slovenski redatelj koji se u kazalištu "Gavella" zagrebačkoj publici predstavio "Četvrtom sestrom" Janusza Glowackog, u međuvremenu višestruko nagrađenim naslovom, "Duh" namjerava postaviti kao svojevrsnu "čistu predstavu", gdje glumac i lik pristupaju jedno drugome bez zagrada ili navodnika. Naime, tekst Edsonove sjajna je prilika za stvaranje kazališnog materijala koji gledatelje lako uvlači u priču i ne pušta ih do samoga kraja, zadržavajući ih toplinom, emotivnošću i proživljenošću. Ono o čemu govori ova drama tiče se svakoga, a istovremena jednostavnost i dubina pristupa i postupka daju naslutiti da bi "Duh" mogao doprijeti do mnogih. Usprkos tome što se smrt ne doima pitkom temom, Margaret je Edson uspjela napisati tekst natopljen humorom i životnom vedrinom, a Samo M. Strelec je, radeći s ansamblom kazališta "Gavella", već dokazao da vješto i nadahnuto na sceni znade spojiti svjetlo i mrak, patnju i radost.

Miroslav Krleža: LEDA
redatelj: Boris Svrtan
premijera: siječanj 2011.

"Ne može, dakle, biti dobre drame bez unutarnjeg psihološkog volumena, kao glazbala, i dobrog glumca, kao svirača koji na tom glazbalu svira. ...ja sam se odlučio da pišem dijaloge... s namjerom da unutarnji naboj psihološke napetosti raspnem do što jačeg sudara, a te sudare da što bliže primaknem odrazu naše stvarnosti.", zapisao je Krleža u knjizi "Moj obračun s njima", na tim postavkama oblikujući i jednu od triju drama iz "Glembajevskog ciklusa", "Ledu". Podnaslovljena kao "komedija jedne karnevalske noći", "Leda" kao da izmiče onima koji ju žele žanrovski odrediti, iz salonske drame bježeći u "ljubavnu igru", a odatle u ironičnu melodramu. Sva ta određenja mogu se doimati bliskima, no činjenica je da je riječ o tekstu koji je nemalo puta ostao scenski nedočitan, uskraćujući nam na pozornici sve ono čime s papira tako zaigrano progovara. Razlog za to možda treba potražiti u činjenici da je seciranje intime i rasklapanje mehanizama međuljudskih odnosa u "Ledi" izvršeno tek naoko neopterećeno, kroz konverzacijski ping-pong. To, međutim, može prevariti, jer egzistencijalna tjeskoba koju u sebi nose likovi ove drame zastrašujuće je duboka, dok je njihova "nepodnošljiva lakoća postojanja" toliko suvremena, da imamo dojam kao da smo zakoračili u tekst nastao sada, u vakuumu početka 21. stoljeća.

Boris Svrtan donedavno je bio jedan od najistaknutijih članova ansambla teatra u Frankopanskoj, odakle je otišao na Akademiju dramske umjetnosti, gdje danas radi kao profesor, usporedno se otisnuvši i prema redateljskim vodama. Predstava "Metastaze" kazališta "Kerempuh", gdje je potpisao režiju i dramatizaciju, osvojila je nekolicinu nagrada, predstavivši ga kao autora kojeg ponajprije zanima - očekivano - glumac. A "Leda" je, kad joj raščistimo naslage nastale spomenutim "žanrovskim dvojbama" i pitanjima kako joj pristupiti, nesumnjivo glumački komad, blistavo napisanih dijaloga, intrigantnih situacija, višeznačnih odnosa... "...ništa što se može dogoditi između jednog muškarca i jedne žene nije tako važno te bi o tome trebalo naročito razbijati glavu.", progovara Krleža kroz usta jednog od svojih likova, cjelinom drame nam poručujući upravo suprotno te pozivajući izvođače i gledatelje da se pronađu u gustom tkanju koje im je, inteligentno i maštovito, istkao.

Elvis Bošnjak: NOSI NAS RIJEKA
redatelj: Krešimir Dolenčić
premijera: ožujak 2011.

"Nosi nas rijeka" glumca i dramatičara Elvisa Bošnjaka praizvedena je u splitskom HNK-u u veljači 2002. godine i otad je pamtimo kao jednu od stožernih predstava ovog teatra, ali i predstavljanje teksta što ga možemo svrstati u uzak krug najboljih drama napisanih kod nas od početka 90-ih do danas. Nježna, no bespoštedna Bošnjakova posveta kraju svojih predaka nastala je posve onkraj kazališnih trendova ili strujanja, prirodno spojena s tradicijom, a istodobno uronjena u stvarnost. Intimnost se ovdje podrazumijeva, dok je političnost gotovo nehotična; ne teži se priči "većoj od života", ali ona to, ipak, uspijeva biti. Bošnjak je i prije i poslije pisao dramske tekstove, međutim, snaga "Nosi nas rijeka", njena autohtonost i univerzalnost, smještaju je na vrh dramatičarevog opusa, ostavljajući nas s dojmom da smo pred djelom koje kao da je "ispljunuto" i napisano bez ikakvih kalkulacija, jednostavno zato "jer se moralo". To da je takav tekst zaobišao zagrebačke scene neupućene bi moglo začuditi, no znajući da su drame naših suvremenih pisaca koje nakon praizvedbe dožive nova tumačenja rijetke, u ovoj činjenici vjerojatno treba tražiti tek potvrdu jedne kazališne navike, mnogokad teško objašnjive. A u slučaju Bošnjaka, bila bi šteta ne pokušati i ovdje, u Zagrebu, oživjeti njegovu dramu-rijeku, "u kojoj se potežu noževi, ali i recitira Shakespeare, u kojoj se pati i raduje, živi i umire".

"Čudesan je put kojim su prošle naše obitelji u samo četrdesetak godina, od potleušica s blatom na nogama, do Interneta, mobitela i mercedesa u kojima vozimo naše bake liječniku na skidanje mrene, kada je upitno čiju bi to mrenu trebalo odstraniti. Napisao sam ovu dramu iz ljubavi i ona nije nužno vlaška...", rekao je jednom prilikom Bošnjak o vlastitom tekstu, pozivajući Krešimira Dolenčića - kućnog redatelja teatra u Frankopanskoj, koji je na ovoj pozornici postavio niz uspješnih predstava nastalih po djelima hrvatskih pisaca, od nezaobilaznih "Ospica" Ivana Vidića, preko dramatizacije Kolarove "Breze", do nedavne, ponovno Vidićeve, "Doline ruža" - i ansambl kazališta "Gavella" da progovore njegovim rečenicama o sebi i nama, dopirući do ishodišta tragičkog, dokle je ova drama bez sumnje sposobna prodrijeti. Jer, obitelj je oduvijek prostor ljubavi i mržnje, strastvenog prihvaćanja i nemilosrdnog nerazumijevanja; mjesto je to vriska i tišine, lakmus-papir za emotivnu kartu pojedinca, kakav god on bio. Zbog toga se "Nosi nas rijeka", težini usprkos, ukazuje kao komunikativan tekst, drama što nam se svojom sposobnošću da vjerodostojno bude i život i kazalište, obraća ne s visoka, već posve prisno. Prijateljski.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj: ŽENIDBA
redateljica: Mateja Koležnik
premijera: travanj 2011.

"Posve nevjerojatan događaj u dva čina", podnaslov je što ga je Nikolaj Gogolj dodijelio ovom svom komadu. Specifična, pomalo neuhvatljiva duhovitost ruskog klasika, jednog od rijetkih koje nisu osporavali ni realisti ni modernisti, vidljiva je već u nazivniku "Ženidbe", a i uvodne riječi Potkolesinove, s onim ozbiljno-duhovitim "Živiš, živiš, pa ti se najposlije sve nekako zgadi.", najavljuju jedinstven karakter pisca i njegova teksta. Pred nama je, naime, komedija, no tragičnost je upisana u Gogoljev dramski mentalitet i kolikogod nam smijeha priuštio, on ne može, a da ne progovori o čovjekovoj tjeskobi, praznini i usamljenosti. Zbog toga je i riječ o tako sjajnom piscu, od Nietzschea nazvanom "rodonačelnikom moderne dekadencije", autoru oko kojeg su se, povodom 200. mu godišnjice rođenja, sukobili Rusi i Ukrajinci, želeći ga "za sebe", odnosno tvrdeći da pripada upravo njihovoj - i, dakako, samo njihovoj - nacionalnoj književnosti. Isprva misleći da će biti činovnik, jer "to je korisnije za Rusiju", Gogolj se, srećom, nije mogao oduprijeti zovu pisanja, te je za života prošao put od potcijenjenog autsajdera do najpoznatijeg ruskog književnika, završivši život u bolovima i depresiji, uslijed koje je i zapalio sve svoje neobjavljene tekstove, među njima i drugi dio legendarnih "Mrtvih duša". No mada je napustio ovaj svijet sa samo 43 godine, ostavio je iza sebe dovoljno besmrtnih redova, među koje zasigurno pripadaju i oni zapisani na stranicama "Ženidbe".

Mateja Koležnik, slovenska redateljica redovito prisutna i na hrvatskim scenama, u svom je bavljenju kazalištem uvijek u potrazi za tekstovima s "odlično napisanim karakterima", koje najčešće pronalazi u korpusu suvremene dramaturgije. I u našem je teatru tako dosad potpisala režije LaButea ("Lom"), odnosno McPhersona ("Brana"), mnogo se više baveći glumcem i likom, nego konceptom i "redateljskim čitanjem". Stoga i od "Ženidbe" možemo ponajprije očekivati studiju karaktera i njihovih odnosa, kao i rad s glumačkom vještinom transformacije, koja će se nužno morati susresti i s pojmovima poput "karikaturalnog" ili "grotesknog", nezaobilaznima kad je Gogolj u pitanju. Pisac je to, naime, koji "oblik dovodi do izobličenja, a smisao do besmisla", otkrivajući u tome "neki sarkastičan nesklad", skriven u "običnim ljudima čija duša ne teži za sveopćom ljepotom, već za najminimalnijom socijalnom egzistencijom".

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI