Bobo Jelčić i Nataša Rajković rade po poslovici - sporo, ali dostižno. Proizvedu otprilike jednu predstavu svake dvije godine, što u Hrvatskoj, što u inozemstvu, jer im, kako sami kažu, dugo treba da skupe materijal iz kojeg onda grade predstave. Njihov je rad poprilično specifičan - odlikuje ga znatna involviranost izvođača u autorskom procesu, tako da publika gotovo uvijek ima osjećaj kako njihove predstave 'parazitiraju' na granici između dokumentarnog i fikcije, a upravo to je i jedna od tema kojom se skoro opsesivno bave - pitanje fiktivnog i realnog.
U 'Izlogu' se bave i pitanjem okvira, usmjeravanja fokusa, jer im prostor izvedbe, odnosno, prostor u koji je smještena publika, diktira proces rada kao i tijek same izvedbe. Naime, publika iz izloga gleda van na Tratinsku. Cilj autora je graditi priče oko događanja na ulici - događanja na koja ne žele utjecati, već su odabirom stvarnog prostora odlučili prepustiti dio odluka slučajnosti, a oni se bave 'strukturiranjem stvarnosti'...
