Nakon prošlogodišnjih Tri sestre x 2, Gavella je prihvatila već zacrtani pravac &TD-a i HNK-a, te odlučila na domaće daske vratiti 'Četvrtu sestru', tekst Janusza Głowackog, kojeg smo prije nekoliko godina mogli gledati na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Ivice Boban. Za razliku od te izvedbe, koja je mišljena iz prostora u kojem je igrana, gostujući redatelj Samo M. Strelec odlučio je najviše pažnje posvetiti glumcima te ih je smjestio u jednostavnu scenografiju i koncentrirao se na priču.
A priča je otprilike ovakva: umjesto Čehovljeve Moskve, nedostižni san je Amerika, jer iz pozicije gramzivog i kriminalom obilježenog ruskog trazicijskog kapitalizma lako je zaključiti kako u Americi imaju sve isto, samo je malo bolje (da bi u ironičnom obratu, naravno, ispalo kako je Amerika, odnosno bordel u kojem završi četvrta sestra još gora – a i kako je ruska mafija svemoguća i dalekosežna).
Tri sestre, izmještene iz čehovljanskih pozicija likova koji ništa ne rade jer ne mogu, u likove koji rade sve, a da pritom od tog rada nemaju nikakve koristi, teroriziraju četvrtu sestru, odnosno brata, beskućnika kojeg je njihov otac prigrlio, sve u najboljoj namjeri da osiguraju i sebi i njemu bolji život. Kroz njihove živote prolaze dreseri lavova, tranzicijski političari, redatelji dokumentaraca, kriminalci koji su u nekom prošlom vremenu pisali teorijske radove o Shakespeareu, a poznata uzrečica da se mora jedino umrijeti ironizira se kroz proizvodnju modne linije pancirki koja štiti čak i od toga. Iako je smrt, koja doduše dolazi uz spomenik u prirodnoj veličini, ipak neminovna, čini se da je jedino što se zapravo mora, obući papuče kad se ulazi u stan.
Izvitoperena vizura američkog sna, izopačena verzija Pretty woman, ili ako idemo dalje u arhetipove - Pepeljuge, završava ponovno u Moskvi gdje gorko-slatki sapuničasti kraj rasturi Nada, puštena s lanca, kojoj ne preostaje ništa drugo nego da cijelu stvar «počisti», ostavljajući iza sebe samo gomilu leševa.