Kako objašnjava skladatelj Milko Lazar, naslov Prêt-à-porter zapravo hoće reći da su on i koreograf Edward Clug zapravo u proces stvaranja predstave ušli s nekim već gotovim 'komadima' spremni na njima graditi posve novo djelo.
Na ideju za sam projekt došao je upravo Lazar još 2005. na dodjeli Prešernovih nagrada, da bi potom pune dvije godine kasnije Clug na koncertu Lazara i Bojana Goriška shvatio što će s tom idejom. Na koncu je upravo sudbonosni koncert i uvršten u predstavu, pa tako u njoj osim devet plesača nastupa i pijanstički dvojac smješten na samoj sceni.
Kada smo se odlučili na zajednički projekt, vidio sam praznu pozornicu i dva klavira (...) Zatim se stvaralački proces razdvajao - kroz glazbu i kroz pokret. Oba ta sasvim individualna, a ipak tjesno povezana elementa su se pri tome poticala i dopunjavala. A nas dvojica smo, svaki za sebe, slijedili vlastito nadahnuće, jedan drugome ostavljajući prostor za vlastitu interpretaciju, a opet i tražili zajednička polja, koja se usput otvaraju, odnosno u interakciji dvaju glazbenika i devet plesača na sceni, zaključuje Clug