Koncem 2007. godine objavili smo vjesticu u kojoj je stajalo:
Par dana kasnije, u polukružnoj dvorani Teatra &TD skoro da se ni igla nije mogla baciti, a atmosfera je više bila nalik na neki supertajni reunion Velevet Undergrounda s friško uskrslom Nico, nego na obično čitanje dramskog teksta.
Postoje pisci koji svoje tekstove vide, ja ih čujem, čujem glasove. Kad pišem, koristim različitu glazbu kojom se napajam i onda u tom ritmu pišem određene sekvence teksta, objašnjava Ivana Sajko.
Zato je autoreferencijalna čitanja i teško opisati. Ona su i performansi i koncerti i predavanja i solo show i još svašta nešto. Na njima Sajko uz pratnju banda, uvijek na čelu s gospodarom zvuka Vedranom Peternelom, svoje tekstove ne postavlja, nego ih – svira.
Isto će se, u dosad najambicioznijoj produkciji, zbiti i sa Rose, zahvaljujući suradnji ZeKaeMa i INK, a izvest će vam je Sajko & Nachtwache (Vedran Peternel, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Krešimir Pauk) uz pokretne slike Simona Bogojevića Naratha.
O čemu se zapravo radi?
Rose is a rose is a rose is a rose je ljubavna priča koja se dešava u noći kada na ulicama predgrađa izbija frka. Tekst (2008) je praizveden je na festivalu Steirischer Herbst u Grazu, njemačku je premijeru imao u Münchenu u Theater Halle 7, a švicarsku u Luzerner Theater. Naslov mu je posuđeni stih iz pjesme Gertrude Stein Sacred Emily, a koji se toliko već udomaćio u pop kulturi da su ga prafrazirali i Margaret Thatcher i autori filma 'Singing in the Rain'.
Sama autorica o njemu kaže ovo:
Rose is je ljubavni motiv. Htjela sam pisati o ljubavi uvjerena da je to - i umjetnički i politički - subverzivna tema potpuno van sistema i van ekonomija. Van riječi. Ljubav je, čini mi se, gotovo uvijek priča o nedostatku ljubavi. U suprotnom prelazi u kič ili propovijed. Htjela sam pisati o ljubavi, ali ne kroz religiozne i melodramatske modele, već iz onog što ostane kad se maknu i dobro sročena tragična priča i Poslanice Korinčanima Sv. Pavla. Ostane pokušaj. Stanje naslućivanja. Potreba za ljubavlju. Tekstualna i fizička. To bi bila tema. Pokušaj pisanja. Pokušaj izricanja ljubavi. I meni i likovima pripao je isti tekst.
Rose is a rose je autopoetički zaključak. Morala sam iznevjeriti notorni leksik romantike i ukazati na krhkost motiva, ubiti simboliku u sebi ukazivanjem na nesporazume između riječi i emocija. Potreba je vrlo intimna. Kad pišem, sama izvedba pisanja jednako mi je bliska kao i ono o čemu pišem. Tekst je, barem meni, ultimativan dokaz da sam tu, u ovom trenutku, baš sad, pišem i stavljam točku iza izjave što djeluje kao zaključak, a zapravo je tek parafraza mog straha od smrti: tekst je nužan trag moje izvedbe. Točka. Razlozi za autoreferencijalnost, dakako, postoje i u suvremenim izvedbenim praksama i teorijama, no ovdje želim sačuvati ton ispovjedi i pisati vlastiti tekst o tekstu. U refleksijama ta dva teksta jednako je bitno i što i kako govorim. Jer upravo kako - to je ono što i želim reći. A ono što želim reći - to sam ja. Ja. I moj strah. Moja panika. Iz nje nastaje i kazalište kakvo me zanima i iz čijeg iskustva mislim; puno mašina, buke i pirotehnike, kazalište koje podmeće samo sebi jer pokazuju svoju krhkost i svoju nelagodu i svoju izloženost. Sva se ova pornografija i teksta i izvedbe, može svesti na suštinsku potrebu: izraziti sebe vlastitim jezikom.
Rose is a rose is a rose je ponavljanje. U vrlogu. Dinamika sjećanja trebala bi postati dinamikom teksta. Trebalo bi biti brzo. Pod svaku cijenu. Stihovi odvojeni zvijezdicama služe kako bi se bolje razabrale misaone cjeline, ali ne radi predaha. Kad govorim o brzini, ne govorim o nametnutom automatizmu, već o panici koja se stvara između izraza i sadržaja, između smisla i tempa. Tekst ima samo jedan prekid. Rez po sredini. Minutu tišine. Ostalo je glazba.
Rose is a rose is a rose is a rose je Gertrude Stein, naravno. Ne radi se o hommageu spisateljici, već jednostavno o prikladnosti samog naslova i, možda, o činjenici da mi se u zadnje vrijeme po glavi vrtila slavna anegdota s jednog njenog predavanja kada je na pitanje: Why don't you write the way you speak?, odgovorila protupitanjem: Why don't you read the way I write?
Htjela sam samo reći da postoje bezobrazni razlozi za poeziju. U sebi sam tražila jezik koji paniku izražava drugim sredstvima. Izokretanjima. Ubrzanjem. Pljuvačkom.
