Hrvatska kazališna kritika: Nataša Govedić

Kritičarka koja je lani ‘prešla rampu’ te se okušala i kao kazališna autorica, redovito piše za Novi list, a urednica je i kazališne rubrike u ‘Zarezu’.

  

Nataša Govedić diplomirala je, magistrirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. godine radi kao nezavisna znanstvenica, književna, kazališna i filmska kritičarka te predavačica teatrologijskih kolegija u Centru za ženske studije i Centru za mirovne studije u Zagrebu. Od 1998. godine urednica je kazališne rubrike dvotjednika za kulturna i društvena pitanja Zarez, gdje redovito objavljuje autorske tekstove o kazalištu, kritike i prijevode, a stalna je suradnica i kazališna kritičarka i Novog lista. Surađivala je i tjednikom Feral Tribune, a 2001. godine postala je i glavna urednica feminističkog akademskog časopisa Treća, te s Ivom Nerinom Sibilom 2002. godine pokrenula časopis o plesnoj umjetnosti pod nazivom Kretanja.

S Vilijem Matulom, 2000. godine počela je organizirati i voditi "Radionice kulturalne konfrontacije" ili kazalište javne društvene kritike po modelu brazilskog aktiviste i teatrologa Augusta Boala, sudjelovala u projektu Publika za posebne namjene, a potom 2009. , također u partnerstvu s Matulom napravila i svoju prvu autorsku kazališnu predstavu Doc Hihót i tajanstvene supstance.

Dosad je objavila osam knjiga: Varanje vremena: Shakespeareova medijska sadašnjica (2001), izdavač: Sveučilišna knjižara: Zagreb; Izbor uloge, pomak granice: kazališne, filmske i književne studije (2002) u izdanju Centra za ženske studije: Zagreb; Iluzija nije opsjena: kazališne kritike Dalibora Foretića (2002), Adamić: Rijeka, Korpografije: 20 godina Tjedna suvremenog plesa (2003), Hrvatski institut za pokret i ples: Zagreb, Igrom protiv rešetaka: Boal, kultura otpora i kazališno rješavanje konflikta (2004), Zagreb: Druga strana d.o.o. te Etičke bilježnice: o revoltu i brižnosti (2005), Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Subjekt ili okrenutost prema tebi: filozofija dramativiteta (2007.), Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, te Emocionalna predanost i politika afekata (2010), Zagreb: Izdanja Antibarbarus

U njezinim se službenim biografijama na webu često spominje da "Voli Voltaireovu maksimu o prijateljstvu kao osobnoj religiji.", a našim je čitateljima vjerojatno poznato da nju ne voli Zlatko Vitez koji joj je svojevremeno zabranio ulazak u kazalište.

Kako se postaje kazališni kritičar?

Nataša Govedić: Na različite načine. Moj poziv na suradnju u medijima bio je vezan za  studentske tekstove i seminarske radove koje sam pisala na Odsjeku za komparativnu književnost, kao i za izravne „nagovore na pisanje“ mojih tadašnjih profesora, teatrologa Borisa Senkera i teoretičarke književnosti Andree Zlatar. Njih dvoje od mene je naručilo tekst za Vijenac. U razgovoru oko te prve kritike predložena mi je mogućnost trajne suradnje (s time da je u cijelom procesu mog „srastanja“ s ulogom kritičarke važnu ulogu odigrala i moja prva urednica, izvrsna poznavateljica literarne dimenzije kritičkog jezika, Giga Gračan).

Naglašavam da je već prvi tekst koji sam objavila u Vijencu rezultirao i prvim pritiscima na redakciju da mi se „ubuduće zabrani svako pisanje“. Moram reći da su moji urednici, tada i sada, bili ljudi velikog strukovnog i ljudskog integriteta. Nisu se dali zaplašiti.

S druge strane, povodom znanstvenog teksta koji sam još za vrijeme studiranja objavila u časopisu Književna smotra, dobila sam poziv i od Slavka Mihalića, tadašnjeg glavnog urednika Foruma, koji me pozvao na pisanje redovite kazališne kronike u časopisu koji izdaje HAZU. Dakle, u vokaciju kritike uveli su me vlastiti tekstovi, strast prema kazalištu i velikodušno povjerenje urednika.

2. Koje je vaše obrazovanje?

Nataša Govedić: Doktorica sam književnosti i teatrologije. Osim kritike, bavim se sustavno i znanstvenim radom, predavanjima i izvedbenom pedagogijom.

3. Zašto se bavite kazališnom kritikom?

Nataša Govedić: Jer vjerujem u kritičara kao izvođača, kritičara kao aktivističkog „zviždača“ protiv opće cenzure i samocenzure, kritičara kao sustvaratelja i promišljatelja predstave, kritičara koji postoji u svakom umjetniku i umjetnika koji postoji u svakom kritičaru (bold autoričin, op. ur.). A i zato jer volim pisati i pišući misliti o kazalištu, volim obrednost odlaska na predstavu, volim nepredvidljivost procesa proba i svih mijena u odnosu na premijernu i postpremijernu izvedbu, volim ljudsku zajednicu koja se okuplja oko svake izvedbe. Volim više puta gledati pojedine predstave, zato što glumci zaslužuju da ih prati pogled koji uočava pomake, razlike, rast scenske sigurnosti ili hrabrosti.

Kazalište mi i u najgorim vremenima (stalno su, izgleda, takva vremena) poklanja ogromnu inspiraciju. Duboko se divim glumcima, plesačima, performerima, građanima na pozornici: njihovoj spremnosti da se izlože, podnesu teret (često surove) evaluacije i (nedostatne) interpretacije, i onda ono najteže: da NASTAVE s radom.

Glumci su moji uzori i učitelji.

4. Koliki prostor vam daju urednici i da li se isti smanjio u zadnje
vrijeme?

Nataša Govedić: Svaki medij koji poštuje svog čitatelja, slušatelja i gledatelja, poštuje i svog kritičara. Nastojim surađivati s medijima koji me poštuju. Ne pišem za žuti tisak. Srećom, u Novom listu imam urednike koji shvaćaju da kultura nije ni spomenička baština ni mrtvo slovo okruženo s puno reklama, već živa i promišljena riječ o suvremenosti.

Novi list smatram svojim medijskim domom.

Što se tiče Zareza, u kojem sam godinama urednica za kazalište, prostor namijenjen kritici se ne smanjuje, kao što se ne smanjuje ni činjenica da većina nas okupljenih u Zarezu uporno taj posao (i autorski i urednički) veliki dio vremena radi volonterski. Naši fondovi jedva dostaju za tisak i elementarnu grafičku obradu teksta. Zbog toga malo ljudi i ulazi u posao kritičara: slabo je plaćen, rizičan, prepun potencijalnog konflikta i gotovo neizbježne pogreške u prosudbi.

U djelu Funkcija kritike (1984), Terry Eagleton kaže da se kritika kao profesija rodila u istom trenutku kad i javna sfera, odnosno onda kad je srednja klasa izborila pravo glasa i naučila da postoje načini uvažavanja kontradiktornih stavova, oprečnih ideologija, kao i satiričnog detroniranja autoritarnih režima. Kritičar je, citiram Eagletona, obilježen dvostrukom gestom: „odbijanja anarhije, koliko i odbijanja apsolutističkih vrijednosti“. Hoću reći da je pozicija kritičara nužno politična. Ne samo u smislu gotovo svakodnevnog svladavanja argumentacijske korektnosti, nego i u smislu osporavanja „samorazumljivosti“ pojedine predstave, društvene klike i čitavog niza birokratskih postrojbi takozvanog nezainteresiranog, neposvećenog, mehaničkog, nemotiviranog teatra.

Sama činjenica da Večernji list i Jutarnji list ukidaju svoje kritičare i uopće žanr kritike jako puno govori o nedemokratičnosti današnje Hrvatske, odnosno o stalnom političkom naporu ukidanja građanskih medija, u korist korporativnih oglašivača. Le Monde je najčitaniji list u Francuskoj upravo zato što nudi i stav i kritiku – čim to prestane nuditi, pada mu i tiraža. Tu lekciju nikako da nauče domaći krojači novinskih izdanja.

5. Što su za vas najveći problemi kritike u Hrvatskoj?

Nataša Govedić: Mislim da nemamo problem s kritikom, nego s ljudima koji nisu u stanju podnijeti kritiku. Štoviše, lako se može pokazati da je kazališna kritika jedna od rijetkih novinskih formi koja u Hrvatskoj ima komentatorski kontinuitet od moderne do danas: prvaci kazališne kritike u nas su bili autori kao Antun Gustav Matoš, Milan Begović, Marko Fotez, Branko Gavella, Slobodan Šnajder, Petar Brečić, Dalibor Foretić, Boris Senker, Ivica Buljan, a danas je pišu redatelji poput Olivera Frljića, socijalne antropologinje poput Suzane Marjanić, teatrologinje i filozofkinje poput Lade Čale Feldman, umjetnički selektori poput Ivana Kralja, politolozi poput Bojana Munjina, dramske pedagoginje i teoretičarke interaktivnosti poput Ive Gruić, teatrolozi poput Igora Ružića. Nastojim redovito čitati ili slušati njihove tekstove.

Scena kritike živa je, uglavnom kvalificirana za svoj posao i veoma raznorodna. Naravno – i među kritičarima postoje autori bez potrebnog znanja o samoj struci, ali njihova „ridikuloznost“ čuva poziciju naivnog gledatelja i utoliko je također vrijedna. Nije slučajno što najmanje educirani kritičari pišu za najkomercijalnije medije, kao što nije čudno što ih je otamo tako lako protjerati.

Iskreno rečeno, tko god se ozbiljno bavio teatrom, imao je interes i za kritiku. Tko god se pasionirano bavi kritikom, vjerojatno je jednim dijelom angažiran i u samom kazalištom stvaranju.

Kritika i scenska izvedba nerazdvojni su, bliski saveznici.

Barem tamo gdje kazalište daje sve od sebe.

Sviđa vam se ovaj tekst?
Pomognite nam da ih objavimo još i ostanemo neovisni o oglašivačima i politici:
pretplatite se na Teatar.hr ili platite članak SMS porukom.