Naslovnica > DOSSIER > Goldoni, Carlo

Goldoni, Carlo

Veliki dramatičar i autor više od 250 dramskih tekstova, uprkos otporu suvremenika, bio je i veliki kazališni reformator.
Share on facebook
Share on twitter

Carlo Goldoni rođen je 1707. godine u Veneciji, kao sin Giulia i Margherite. Otac mu je bio liječnik koji je želio da Carlo nastavi njegovim putem dok ga je majka pokušavala nagovoriti da se bavi pravom, međutim, Carlo je već od djetinjstva pokazivao interes za kazalište, a s trinaest godina odlazi u kolegij kojeg vode dominikanci u Riminiju, gdje se po prvi put susreće s djelima grčkih i rimskih komediografa: Plautom, Terencijem, Aristofanom i Menandrom. Godinu dana kasnije bježi s glumačkom družinom Florinda dei Maccheronija iz Riminija u Chioggiju. Majka ga vraća u Veneciju, gdje radi u pravničkom uredu, no Goldoni svejedno ne odustaje od bavljenja kazalištem - piše komedije i nacrte za izvedbe komedije dell' arte.

1723. godine upisuje se na Collegio Ghislieri u Paviji. Tamo piše pjesmu 'Il colosso' gdje ismijava kćeri dobrostojeće pavijske obitelji, zbog čega gubi pravo na školovanje i u dvadesetdrugoj godini mora napustiti Paviju.

Neko vrijeme putuje s ocem po Italiji i pokušava završiti pravo. 1731. godine umire mu otac nakon čega Carlo napokon uspijeva diplomirati u Padovi. Godinu dana kasnije u Veneciji je primljen u odvjetničku komoru, te može samostalno obavljati odvjetničku praksu, no to ne traje dugo. 1733. godine bježi iz Venecije zbog ugovorenog braka i dugova.

U Milanu Carlo Goldoni napokon ulazi u talijanske kazališne krugove s 'Alamasuntom', tragedijom u stihovima, za koju dobiva negativnu kritiku od ravnatelja Milanske opere i koju potom spaljuje. Puno veći uspjeh postigo je njegov slijedeći komad 'Belisar' (1734.).

Vraća se u Veneciju i potpisuje ugovor kojim se obavezuje da će godinu dana pisati za glumačku družinu Teatra San Samuele na čelu s umjetničkim voditeljem Giussepeom Imerom. Dvije godine piše i putuje s tom glumačkom družinom, a na jednom od putovanja upoznaje svoju suprugu Nicolettu Conio s kojom je ostao u braku do kraja života. Po povratku u Veneciju, postaje ravnatelj Opere i piše dramske tekstove ('Mala grofica', 'Svjetski čovjek', 'Sluga dvaju gospodara'). 1743. godine Nicoletta i Carlo napuštaju Veneciju zbog finacijskih teškoća, te se pridružuju Medebachu i njegovoj kazališnoj družini u Mantovi. S istom družinom vraća se u Veneciju i kroz desetak godina u Teatru San Angelo provodi svoju kazališnu reformu.

Kazališnu reformu započeo je pokušavajući oslabiti prevlast komedije dell' arte, žanra koji vuče korijene od srednjovjekovnog kazališta i putujućih glumačkih družina, i koji se održao u talijanskoj kazališnoj tradiciji gotovo dvjesto godina.

Izvedbe komedije dell' arte temelje se na glumačkoj improvizaciji, dakle bez tekstualnog predloška, likovi su tipizirani i u svim izvedbama slični, a svaki lik je prepoznatljiv, osim po određenom ponašanju, i po kostimu i maski. Kako je osnova takve izvedbe improvizacija, izvedba se ipak međusobno razlikuju, te pri tom traže od glumaca iznimno glumačko umijeće i fizičku spremnost. Tipični likovi komedije dell'arte su: par blizanaca (zajednički ih zovu Zanni, a par čine Harlekin i Brigella - oni izvode gegove koje se temelje na akrobacijama i dosjetkama), Pulcinella (bijeli klaun), Pantallone (škrti stari mletački trgovac, koji je uglavnom meta poruge ostalih likova), vojnik (Miles gloriosus, kukavica), doktor ( učenjak, smiješni znastvenik). U komediji dell' arte smjele su glumiti i žene, obično u ulogama harlekina i sluškinja. U Italiji su neki od likova predstavljali određene gradove i u izvedbi govorili karikiranim dijalektom. Tadašnja je publika od izvedbi tražila puno dobrih šala, lakrdije i ironije, fizičkih trikova i akrobacije. Komedija dell'arte bila je vrlo popularna i često izvođena u cijeloj Europi.

Reformom se Goldoni htio približiti svom uzoru, Molièreu, a pravila koja je nametalo francusko kazalište klasicizma bitno su ga razlikovala od komedije dell'arte. U svojoj reformi, najžešće provođenoj u kazališnoj sezoni 1751., Goldoni inzistira na pisanom tekstu i vraća mu važnost, uzima samo neke postupke iz starih komedija, tvorac je komedije karaktera i običaja, te se u svojim komedijma služi se pučkim mletačkim govorom.

Njegove reforme nailazile su i na otpor ogorčenih protivnika. Jedan od najvećih bio je Carlo Gozzi (1722- 1806) koji ga je optužio da je iz talijanskog kazališta izbacio maštu, iluziju i poetičnost. Gozzi se bavio potpuno drugačijim kazališnim temama i principima, te je uglavnom uspješno postavljao bajke s bogatom scenografijom.

Istovremeno sa svojim programatskim djelovanjem na čelu kazališta, Goldoni piše komedije: 'Razboritog čovjeka', 'Lukave udovice', 'Poštenu djevojku', 'Antikvarovu obitelj'.... Tih je desetak godina na vrhuncu svojega stvaralaštva, i to intenzivno razdoblje traje desetak godina, do odlaska u Pariz.

1752. godine prvi put je izvedena 'Krčmarica Mirandolina', o vlasnici svratišta u Firenzi, spomenutoj Mirandolini. Mirandolina osvaja srca svih ljudi kojima daje konačište. U njezinom konačištu odsjela su tri stranca: dva u nju zaljubljena, a treći, vitez di Ripafratta, koji nije naklonjen ženama, postupa s njom grubo i izruguje se slabosti svojih drugova. Mirandolina mu se želi osvetiti, pokoriti ga, kazniti i poniziti. Služi se laskom i pretvaranjem, hini da prezire muškarce. Tako stječe vitezovo povjerenje i poštovanje jer je vitez smatra ženom zdrava razuma. Štoviše, smatra je toliko izvanrednom ženom da se i zaljubi u nju. Mirandolina ga muči, ponizuje i pred njegovim očima udaje se za drugog - čovjeka svoga staleža. 'Krčmarica Mirandolina' danas je jedna od najpoznatijih i najizvođenijih drama uopće.

Polemike s Gozzijem i još nekim suvremenicima oko reformi talijanskog kazališta se nastavljaju. Carlo Gozzi postaje sve uspješniji i ide toliko daleko da u svome djelu 'Zaljubljen u tri naranče' otvoreno ismijava Goldonija. Goldoni tih godina piše komade 'Perzijska nevjesta', 'Terencije', 'Torquato Tasso', 'Engleski filozof', 'Nizozemski liječnik', 'Dalmatinka', 'Peruanke', 'Seoski filozof', 'Sluškinja', 'Domaće žene', 'Mali trg', 'Zaljubljenici', itd., raskida ugovor s Medebachom i prelazi u kazalište San Luca, te svoje komedije objavljuje u Firenzi.

Borba za prevlast u talijanskom kazalištu ne prestaje, te tako Goldoni objeručke prihvaća poziv iz Francuske da u Parizu postavi 'Trilogiju o ljetovanju' u Comédie Italienne. Početkom 1762. godine postavlja još nekoliko komada u Italiji, među kojima su i 'Ribarske svađe', a nakon toga odlazi u Pariz sa suprugom Nicolettom i nećakom Antoniom gdje živi do smrti 1793.godine.

Francusku i dalje opsjeda duh pokreta prosvjetiteljstva, te iako su mnogi veliki dramatičari poput Corneilla, Racina i Molièrea već umrli, ostavili su za sobom važan korpus dramskih djela i stvorili poticajnu atmosferu za bavljenje kazalištem. U Comédie Italienne Goldoni dobiva stalan posao dramaturga, kućnog pisca, a nakratko i ravnatelja toga kazališta. U Veneciji se i dalje izvode njegova djela: 'Trilogija o Zelindi i Lindoru', te 'Lepeze'. Pozvan je u Versalilles i dobiva zaposlenje kao učitelj talijanskog jezika princeze Adelaide, kćeri Luja XV. Carlo Goldoni tada već ima blizu šezdeset godina, i nakon bolesti ostaje slijep na jedno oko. No, Luj XV. mu dodjeljuje pristojnu mirovinu od koje može živjeti.

Veliki uspjeh doživio je u Parizu 1771. godine s predstavom 'Ćudljivi dobrotvor', pisanom na francuskom, koja je izvedena prigodom vjenčanja Luja XVI. i Marie Antoinette, a zadnja komedija koja mu je izvedena u Parizu je 'Rasipni škrtac'.

Comédie Italienne se zatvara 1780., a Goldoni zbog novčanih problema prodaje svoju kazališnu biblioteku, te četiri godine kasnije započinje pisati 'Sjećanja' u kojima opisuje čitav svoj život. Knjiga je objavljena u Parizu 1787.

1789. odvija se Francuska revolucija, kralj i kraljica završavaju na giljotini, a Narodna skupština ukida sve odredbe bivšeg dvora o mirovinama, uključujući i Goldonijevu. Godinu dana prije smrti, on podnosi zahtjev za povratak mirovine. Umire početkom veljače 1793. godine, a istog dana je na Skupštini usvojen zahtijv za povratak mirovine, koja se nakon njegove smrti dodjeljuje udovici Nicoletti.

Carlo Goldoni se u svojim komedijama bavio temama ljubavi, odanosti i prijateljstva. Glavni likovi njegovih komada dolaze uglavnom iz srednje (građanske) klase koja je tada u usponu. Pisao je protiv netolerancije i zlouoprabe moći. U svojim komedijama često je ironizirao crkvene velikodostojnike, te dvoličnost redovnika. Libreta Carla Goldonija uglazbili su mnogi poznati skladatelji: Vivaldi, Salieri, Mozart i Hayden.. Za vrijeme života glazbu za opere najčešće mu je skladao Baldassarre Galuppi.

Pisao je uglavnom na talijanskom jeziku: toskanskim narječjem, iz kojeg je nastao suvremeni talijanski jezik te venecijanskim dijalektom, a svoja posljednja djela napisao je na francuskom jeziku. Okušao se u pisanju gotovo svih književnih vrsta: tragikomedija, komedija, intermeza, opera, kantata i serenada, oratorija, poezije.

ZAŠTIĆENI SADRŽAJ

Zanima vas cijeli tekst?

Teatar.hr financira se isključivo sredstvima svojih čitatelja. Stoga ostatak ovog teksta možete pročitati samo uz pretplatu ili SMS plaćanje. Pretplatiti se možete već za 1 kn dnevno.

Odgovori

Share on facebook
Share on twitter
POVEZANE VIJESTI