Mit govori o Arijadni, kćeri kretskog kralja koja je pomogla Tezeju da pobjedi Minotaura i izađe iz kobnog labirinta upotrebljavajući Arijadninu nit. Dvoje ljubavnika zatim bježi na otok Naxos, ali idila se narušava kada Arijadnu Tezej napušta i ostavlja samu na otoku. Mnogo je verzija kako sve to završava, ali nas zanima ona u kojoj ju spašava bog vina Dioniz ili Bakus, kako vam drago.
Skladatelj Richard Strauss i njegov libretist Hugo von Hofmannstahl, preuzimaju priču o Arijadni spajajući je s Molierovom dramom iz 1670. Le Bourgeois Gentilhomme, stvarajući operu od predigre i jednog čina. U predigri su dvije glumačke skupine, burleskna i operna koje dolaze u dom bečkog bogataša. U jedinom činu izvode operu Arijadnu na Naxosu. Mnogi su Straussu to zamjerali jer su prepoznali kritiku umjetničkog konteksta u kojem se tada nalazio. To je bilo vidljivo i na glazbenoj razini, konstantno na granici između atonalnosti i trozvučnosti, što je za to doba značilo da je bio premalo klasičan, i često previše konceptualan.
Predstava "Arijadna na Naxosu" kreće od drugog dijela Straussovog opernog prijedloga i uzima ga kao jedinu zadatost, podržavajući operni okvir, te se simultano s glazbom razvijajuju neovisni elementi koji se nadovezuju na opernu strukturu, ali su sposobni i zasebno funkcionirati tvoreći vlastiti kontekst. Na neki način se postavljaju kao fusnote referirajući se, opisivajući, komentirajući, suprostavljajući i nadovezujući na opernu liniju. Elementi su često u međusobnoj koliziji, i kao da se bore za pažnju publike, često se međusobno poništavajući i stvarajući eklektični zid istovremenih zvučnih i vizualnih realiteta.
S jedne strane plesačica u ulozi voditeljice afektira s informacijama i dezinformacijama, druga plesačica se rjeđe bavi proizvodnjom plesnog pokreta, nego proizvodnjom uredno upakirnih kobasica,a treća u tom zasićenom kontekstu istraživački pristupa pokretu pokušavajući zadržati čistoću. Njima se pridružuje i Paris Hilton, raspolovljena pop ikona koja u miru čita "Umijeće ratovanja", i koja je na neki način u poziciji gledatelja postavljenog na četvrti zid. Neovisan element je i svojevrsna zvučna instalacija, koja prekida operu, mijenjajući ritam predstave.
Sve to završava kada plesni pod ostaje prazan, a sve tri plesačice postaju zaokupljene proizvodnjom kobasica.
S obzirom da je "Arijadna na Naxosu" uvjetno rečeno posljednja predstava trilogije posvećene istraživanju koreografskog materijala unutar problematike opere, kojoj prethode "Lady Macbeth in Furio" i "Victoria Beckham ima migrenu" , teško ju je ne promatrati i u tom kontekstu. Vidljivi su i prepoznatljivi pojedini elementi koji su razvijeni i referiraju se na prethodne predstave, no u proširene i nanovo istraženoj formi.