Fjodor Mihajlovič Dostojevski napisao je roman Bjesovi 1872. godine. Albert Camus 1959. godine adaptira ga u dramski tekst, a poljski redatelj Andzrej Wajda 1988. godine po tom predlošku snima film. Iako se radi o jednom od najpolitičnijih djela Dostojevskog, s vrlo čvrstim uporištem u konkretnoj situaciji devetnaestostoljetne Rusije, obrade u različitim vremenima i umjetničkim oblicima, među kojima smo nabrojili samo neke, potvrđuju njegovu univerzalnost. Tome svjedoči i prva ovogodišnja premijera u zagrebačkom HNK koju će, prema sva tri spomenuta referentna djela, režirati Poljak dobro poznat hrvatskoj publici, Janusz Kica i to uz dramaturšku suradnju apsolventa ADU Gorana Ferčeca. Kako u službenoj najavi HNK nismo dobili ništa osim nepotpune podjele i popisa suradnika, ostaje nam u kratkim crtama opisati izvornik Dostojevskog.
Radnja 'Bjesova' koncentrirana je oko pet glavnih likova kroz koje Dostojevski prikazuje sraz ideologija i njime prouzrokovane političke turbulencije u carskoj Rusiji. S jedne strane, autor opisuje rast utjecaja ljevičarske misli i revolucionarnih tendencija, a s druge, konzervativna strujanja koja im se bezuspješno odupiru. Verhovenski pokušava organizirati istomišljenike s kojima želi svrgnuti vlast u gradu i uspostaviti socijalistički poredak, temeljen na Šigajlovljevim radikalnim idejama. Uvjeren je kako bi se početna pobuna u njegovom gradu proširila na ostatak zemlje, a kao vođu pobune vidi Stavrogina, karizmatičnog i kontroverznog nihilista. Nasuprot njima nalazi se Šatov, ruski pravoslavac koji je napustio svoje ljevičarske ideje. Pobunjena skupina ubija Šatova, a Verhovenski se nada da će Kirilov, suicidalni nihilist, u svojem oproštajnom pismu preuzeti odgovornost za njegovo ubojstvo. Međutim, pobuna neuspješno završava, Verhovenski bježi, a ostatak njegove družine je uhićen...
One Response
Predstava kakvu Hrvatska doista zaslužuje, napokon i rekao bih ali baš u pravo vrijeme, odgledao sam je u dahu, u dahu od četiri sata, ma kako to zvučalo čudnovato. Sve čestitke glumcima, s ponekom su iznimkom svi od sebe dali upravo ono što je trebalo da se pred gledateljima događa predstava onoga što jest pravi Dostojevski, a naša stvarnost.