Predstave talijanskog glumca i redatelja Pippa Delbona u kojima teatrolozi prepoznaju različite i naoko teško spojive utjecaje (primjerice, Dantea i Pasolinija, Artauda i Fellinija), neprekidno obilaze kazališta i festivale širom svijeta, a u Italiji i Francuskoj imaju gotovo kultni status. Izgrađujući svoj kazališni stil na zasadama antropoloških iskustava Barbinog teatra i plesnog izraza Pine Bausch, Delbono se kao redatelj prvi put istaknuo 1987. kada je sa svojim stalnim suradnikom, argentinskim glumcem Pepeom Robledom, stvorio predstavu Il tempo degli assasini.
Uslijedio je niz projekata s glumcima i plesačima različitih umjetničkih svjetonazora, a prijelomni trenutak Delbonove karijere događa se 1997. kada postavlja predstavu Barboni u kojoj, uz sudjelovanje beskućnika, uličnih zabavljača i hendikepiranih osoba, istražuje granice između života i umjetnosti. Skupini umjetnika koja je do tada djelovala u njegovoj skupini pridružuje se i ansambl iz 'Barbona', te nastaje niz uzbudljivih predstava (Guerra, Il Silenzio, Gente di plastica, Urlo), koje Delbona promoviraju u jednu od najoriginalnijih autorskih osobnosti u suvremenom europskom kazalištu.
Osnovni okvir najnovijoj Delbonovoj predstavi, Questo buio feroce (Ovaj divlji mrak), dala je istoimena knjiga (This Wild Darkness) američkog pisca Harolda Brodkeyja (1930.- 1996.), u kojoj je opisana njegova borba s AIDS-om. Talijanski prijevod Brodkeyjeve knjige Delbono je, kako kaže, pronašao sasvim slučajno, "na polici jedne male knjižare, u jednoj zemlji bez knjiga", pronašavši u njoj "svoje putovanje, svoju povijest", ali i svojevrsni otpor prema zapadnjačkom shvaćanju smrti, povezanom s osjećajem straha, boli i gubitka. Nadahnuće je potražio i djelima drugih umjetnika – primjerice, poeziji Emily Dickinson, slikama Caravaggia, Botera i Fride Kahlo, Pasolinijevim filmovima, a nakon uspješnog gostovanja ‘Tišine’ na FSK u Zagrebu, Delbono posjećuje i riječku publiku.