Priču o škrtom starcu koji pronalazi blago i opsjednuto ga skriva sumnjajući u sve oko sebe, proslavio je rimski komediograf Plaut u svojoj Aululariji. Njome je inspirirao jednog od najpoznatijih francuskih pisaca, Molièrea, ali i našeg Držića koji piše komediju Skup.
Molièreova verzija donosi priču o starcu Harpagonu, gramzljivom i škrtom lihvaru, koji novac stavlja ispred sreće vlastite djece; sina Cleantea i kćeri Elise. Cleante je zaljubljen u siromašnu djevojku Marijanu koju Harpagon želi za sebe dok je sinu namijenio udovicu. I njegova kći Elise ima ljubavnih problema; zaljubljena je u Marijaninog brata Valerea, a otac je prisiljava da se uda za starog Anselma. Elise i Cleante uz pomoć Valerea i svojih vjernih slugu nastoje spriječiti nametnuta vjenčanja. Kroz brojne zabune, obrate u radnji i duhovite dijaloge pratimo odnose među likovima sve do očekivanog happy-enda u kojem svatko dobiva ono što je htio. Siromašni Marijana i Valere otkrivaju da im je otac bogati Anselmo koji pristaje platiti dvostruku svadbu. Cleante ženi Marijanu, Elisa se udaje za Valerea, a Harpagon, neizlječivi škrtac, dobiva natrag svoje blago.
U Šibenskom kazalištu, Molièreov Škrtac u adapataciji Marijane Nole postaje - Škrtičina. Kako sama autorica kaže, za adaptacijom je posegnula jer_
Kao i sve Molereove komedije i 'Škrtac' kao da odolijeva zubu vremena i na čudesan način nikada ne gubi na aktualnosti. Razlog tome je što Moliere kritički oslikava tipičnost društvene sredine i ekstremnost određenih tipova ličnosti koji se mogu pronaći u svakom društvu.
Moliere traga za onim što je zbiljski svojstveno čovjeku i istovremeno izbjegava površno ocrtavanje i shematiziranje, kao i ton dnevne kronike zbog kojeg bi dramskog djelu prijetilo zastarijevanje.
Moliere je u 'Škrtcu' posve odgovorio imperativu vremena u kojem se nalazio, a nije ni slutio da će i nekoliko stoljeća kasnije, u svijetu koji se okreće oko novca, njegovi likovi moći biti ponovo oživljavani kao apsolutni suvremenici.
Šibenska adaptacija Moliereove komedije ne uključuje samo jezičnu, već i kulturno-povijesnu lokalizaciju, pa likovi nisu samo promijenili imena već i karakterne crte - pretvorili su se u ljude našeg podneblja i na satirički način prikazuju život i običaje Šibenika i njegovih stanovnika u 19. stoljeću.
